Vlada od danas na vještačkim plućima, DNP izlazi da sačuva obraz politike

Danas će, po svemu sudeći, biti formalizovano ono što je politički već izvjesno: Demokratska narodna partija napustiće Vladu Crne Gore. Istovremeno, najavljen je i izlazak iz gradske vlasti u Podgorici, što će gotovo sigurno značiti pad lokalne uprave u glavnom gradu.

Ta odluka, ma koliko dramatično zvučala u trenutku u kojem se država već nalazi u dubokoj institucionalnoj krizi, ne djeluje ni ishitreno ni impulsivno. Naprotiv – ona djeluje kao logičan epilog politike koja se, za razliku od većine aktera na vlasti, nije odrekla sopstvenih predizbornih obećanja.

DNP, na čijem je čelu Milan Knežević, demonstrirao je nešto što je u crnogorskoj politici postalo rijetkost, a to je spremnost da se plati cijena dosljednosti.

U trenutku kada je postalo jasno da ključna identitetska pitanja – od statusa srpskog jezika, preko državljanstva, do simbola – ne samo da nemaju podršku izvršne vlasti, već se sistematski sklanjaju sa dnevnog reda, DNP je izabrao da napusti vlast, a ne da se utopi u njenu inerciju.

Ta odluka dobija dodatnu težinu ako se ima u vidu da je srpski jezik, iako najzastupljeniji u Crnoj Gori, i dalje institucionalno tretiran kao politički problem, a ne kao realnost. Umjesto da Vlada preuzme odgovornost i pokrene proces koji bi to pitanje riješio na institucionalan način, sve je svedeno na prebacivanje lopte u Skupštinu i simbolične izjave bez političke težine. Za DNP, to je bila jasna poruka da unutar Vlade ne postoji volja da se ispuni ono što je bilo dio zajedničkog izbornog obećanja.

Istovremeno, Vlada Milojka Spajića, iako formalno nije ugrožena u smislu neposrednog pada, nalazi se u stanju duboke političke nestabilnosti. Afere se nižu jedna za drugom, a njihov zbir ostavlja utisak vlasti koja više gasi požare nego što upravlja državom. Seks-skandal o kome bruji ne samo Crna Gora već i region, ozbiljno je poljuljao kredibilitet institucija i bezbjednosnog aparata. Situacija u Botunu, gdje je država pokušala da nametne projekat suprotno jasno izraženoj volji građana, ogolila je aroganciju vlasti i nesposobnost da se čuje glas naroda. Protesti kamiondžija i blokade saobraćaja dodatno su pokazali koliko je socijalni dijalog sveden na minimum.

Poseban udarac za Vladu predstavlja i odlazak Baranke Maje Vukićević, koju značajan dio javnosti i struke  prepoznaje kao jednog od najozbiljnijih i najkompetentnijih ministara u aktuelnom sazivu. Njen odlazak sa pozicije ministarke saobraćaja neće biti samo kadrovski gubitak, već i signal da se unutar Vlade guši svaka inicijativa koja zahtijeva političku hrabrost i jasno opredjeljenje. Osim nje, ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade podnosi i Milun Zogović.

U tom kontekstu, sve češće se može čuti ocjena da Vlada opstaje na „vještačkim plućima“. Bošnjačka stranka, čiji je ostanak u Vladi ključan za parlamentarnu većinu, u njoj ostaje prije svega iz razloga ličnih i partijskih privilegija svojih funkcionera. Bez te stranke, većina ne postoji, a sa njom – politički legitimitet Vlade sve više se dovodi u pitanje.

Odluka DNP-a da napusti i državnu i lokalnu vlast zato ne djeluje kao čin destabilizacije, već kao jasno povlačenje linije. Poruka je jednostavna - vlast nema smisla ako se u njoj odričete onoga zbog čega su vam građani dali povjerenje. U vremenu kada je politika svedena na trgovinu funkcijama, takav stav, ma koliko bio nepraktičan u kratkom roku, predstavlja rijetku demonstraciju političkog integriteta.

Crna Gora se danas nalazi u stanju koje se teško može opisati kao stabilno. Institucije su poljuljane, povjerenje građana nagriženo, a vlast više liči na koaliciju interesa nego na tim koji ima jasnu viziju. U takvom ambijentu, svaki čin koji podsjeća da politika može biti i pitanje principa, a ne samo računice, izaziva nelagodu – ali i otkriva gdje zaista leži problem.

Da rezimiramo: Izlazak DNP-a iz Vlade nije uzrok krize. On je njena posljedica.