Burkovi ćevapi: Preporuka bez reklame i bez rezerve

Tomislav T. Velički

Ne znam ko je Burko. Ne znam čak ni kako se tačno zove njegova mesara, mada povremeno u njoj trgujem. Ali znam kako mu se zovu ćevapi – Burkovi. I znam ih prepoznati gdje god mi ih u Baru stave na sto.

Da odmah raščistimo jednu stvar: ovo nije reklama. Niko nas nije zvao, niko ništa nije platio, niti smo od bilo koga dobili porciju ćevapa da bismo napisali koju lijepu riječ.

Ovo je jednostavno priča o ukusu.

A taj ukus u Baru, izgleda, već ima svoje ime – Burkovi ćevapi.

Ko je Burko, priznajem, ne znam. Znam da postoji mesara "Burko", ili „kod Burka“, kako je već narod zove, na Zelenoj pijaci u Baru. Čujem da su vlasnici porijeklom iz Bijelog Polja, da tamo odlično posluju, da imaju radnje i u Beranama, a pominje se i Podgorica. Gdje sve još – nisam istraživao.
I nije mi, ruku na srce, ni bilo naročito važno.

Jer ovo nije priča o poslovnoj imperiji, nego o ćevapu.
A Burkov ćevap ima jednu osobinu koju nema baš svaki – prepoznaješ ga.
Po sočnosti, po teksturi, po onom nesvakidašnjem ukusu zbog kojeg već poslije prvog zalogaja znaš šta jedeš. Nema potrebe da pitaš konobara ko ih pravi i odakle su stigli.
Meni se to više puta dogodilo.
Jedem ćevape u kafani „Berlin“ u Baru – poznat ukus.
Jedem ih u grilu „Sidro“ – opet isti potpis.
Nisam pitao vlasnike odakle ih nabavljaju. Neću ih ni pitati. Usudiću se da kažem da znam. Jer iste takve kupujem i sam.

A dobar ćevap je, inače, mnogo ozbiljnija stvar nego što mu priznajemo.
On ne trpi previše filozofije. Mora biti sočan, ali ne mastan. Začinjen, ali da začini ne ubiju meso. Mora da ima miris roštilja i onaj trenutak kada kažeš: „Daj još pet.“

Burkovi upravo imaju tu "opasnu" osobinu.
Možeš ih naručiti kao glavno jelo, sa svim što uz ćevape po prirodi stvari ide. Ali mogu i kao meza. Naročito kada društvo potraje, razgovor krene, a na stolu se nađe špricer.

Tada pet ćevapa znaju da budu bolji od čitavog jelovnika.
I možda je baš u tome tajna dobrog ćevapa: ne moraš biti gladan da bi ga pojeo.
Neko će reći da je ćevap – ćevap. Nije.
Kao što nije svaka kafa ista, nije svaka pršuta ista, niti je svaka rakija ista samo zato što je rakija. Postoje ukusi koje čovjek zapamti i koje kasnije prepoznaje bez etikete.

Burkovi ćevapi su za mene postali upravo to.

A, sudeći po tome koliko ih kafana u Baru ima u ponudi i koliko ih ljudi rado jedu, izgleda da nisam usamljen.
Zato ovo i nije klasična gastronomska recenzija. Nismo ocjenjivali lokal, uslugu, ambijent niti brojali zvjezdice. Ovo je samo jedna preporuka čovjeka koji voli dobar zalogaj.
Ako je nešto dobro, valja to i reći.
Burkovi ćevapi imaju moju preporuku. Bez rezerve.
I kao glavno jelo.
I kao meza.
A uz dobar špricer – tu već prestaje gastronomska analiza i počinje uživanje.