Srdanović – novi Krivokapić ili lice jednog mnogo većeg projekta?

PIŠE: Mićo Lutovac

Postoje trenuci u životu jednog naroda kada nije dovoljno samo gledati ko se pojavio na bini, ko govori najljepše i ko se predstavlja kao lice promjene. Postoje trenuci kada se mora gledati iza zavjese. Srbija je sada upravo u takvom trenutku.

Studenti su svojom upornošću, protestima i blokadama doveli zemlju do situacije u kojoj su raspisani vanredni parlamentarni izbori za 25. oktobar. To je politička činjenica. RIK je 15. septembra proglasio „Studentsku listu – Studenti pobjeđuju“, čiji je nosilac Ilija Srdanović, a lista je dobila 69.099 pravno valjanih potpisa podrške. Ali upravo tu počinje najveći paradoks čitave priče: studenti su se borili za promjenu, a sada im se kao politički proizvod nudi nešto o čemu javnost ima pravo da postavi mnogo više pitanja nego što ih je do sada postavila.

I to nije pitanje studentske pobune. To je pitanje liste koja je uzela ime studenata.

Jer, kada se izađe na izbore, više nije dovoljno reći da ste protiv nečega. Mora se reći za šta ste. Za Kosovo i Metohiju. Za odnos prema Rusiji. Za odnos prema Zapadu. Za Republiku Srpsku. Za Vojvodinu. Za ustavni poredak Srbije. Za njenu spoljnu politiku. Za njenu nacionalnu politiku. I, što je možda najvažnije, za pitanje ko će imati uticaj na Srbiju kada se zatvore vrata kabineta u Beogradu.

Tu se pojavljuje Ilija Srdanović.

Politika je objavila da se ime nosioca studentske liste pojavljuje u materijalu predstavljenom kao dio „Skaj“ komunikacije Vesne Medenice, bivše predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore. U poruci od 22. marta 2022. godine Medenica navodi: „ima tamo neki doktor što Mila liječi, Srdanović, neki naš od povjerenja“. Politika je objavila i da se Srdanovićevo ime u dostavljenom materijalu pojavljuje dva puta, u kontekstu tadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića.

Nije problem u tome što je neko bio ljekar nekom političaru. Ljekar treba da liječi čovjeka, bez obzira na njegovu političku pripadnost. Problem nastaje onda kada čovjek koji se danas predstavlja kao lice nove, čiste i nepolitičke Srbije treba da objasni javnosti kakvi su bili njegovi odnosi sa ljudima starog političkog sistema u Crnoj Gori.

A onda dolazi i jedna druga činjenica.

Ratko Srdanović, bratanić Ilije Srdanovića, bio je na listi DPS-a i Socijaldemokrata na lokalnim izborima u Šavniku 2022. godine. Na zvaničnoj listi koju je objavio DPS nalazi se pod brojem 10. To nije dokaz da Ilija Srdanović pripada DPS-u, niti da je njegov politički projekat povezan sa tom strankom. Ali jeste činjenica koja, u kontekstu svih drugih pitanja, zaslužuje odgovor.

Jer Srbija ne bira ljekara. Srbija bira ljude koji bi mogli da upravljaju državom.

A onda se pojavio Milan Knežević i izgovorio ono što će, sviđalo se to nekome ili ne, morati da bude predmet ozbiljne javne rasprave.

„Ukoliko ova ekipa pobijedi, to je repriza 5. oktobra, sljedeća je Vojvodina. Kako je Crna Gora postala nezavisna...“, rekao je Knežević gostujući na TV Prva.

Knežević je zatim bio još direktniji: „Ukoliko Ilija Srdanović bude izabran, a vjerujem da neće, sljedeća je Vojvodina, onda dolazi Raška oblast i ide se u ozbiljnu dezintegraciju Srbije, zbog njene nezavisne i autonomne politike, na čelu sa Aleksandrom Vučićem.“

To je Kneževićeva politička ocjena, a ne činjenica koja je dokazana samim tim što je izgovorena. Ali pitanje koje je postavio ne može se tek tako odbaciti. Ako neko traži vlast u Srbiji, građani imaju pravo da znaju kako ta lista gleda na njen teritorijalni integritet i ustavni poredak.

Knežević je otišao i korak dalje, povezujući spor oko spoljne politike sa pitanjem odnosa prema aktuelnoj vlasti u Beogradu.

„Aleksandru Vučiću se ne može oprostiti što nije priznao Kosovo, što nije uveo sankcije Rusiji i što vodi jednu izbalansiranu spoljnu politiku koja nije poslušnička, a od ove ekipe se očekuje da će biti u stanju sve da izdaju i sve da urade što budu nalozi i instrukcije“, rekao je Knežević.

Ovdje se dolazi do suštine.

Da li su studenti tražili promjenu vlasti ili su tražili promjenu sistema? Da li su blokade bile borba za institucije ili su postale politički kanal kroz koji će u institucije ući ljudi čija politička prošlost i odnosi sa različitim centrima moći tek treba da budu objašnjeni?

To su dva potpuno različita pitanja.

I zato je možda najveća nepravda prema studentima upravo to što im se sada može dogoditi da neko njihovo ime upotrebi kao politički brend, a da oni sami ostanu bez odgovora na pitanje šta se zapravo nalazi iza tog brenda.

Knežević je Srdanovića nazvao i čovjekom „iz epruvete“, tvrdeći da u intervjuu nije jasno iznosio stavove o Kosovu, Rusiji i spoljnoj politici. Njegov nastup opisao je i riječima da se Srdanović „predstavlja kao neko ko je izašao iz epruvete, operisan od dnevne politike“.

To je grub politički jezik. Ali iza te grubosti ostaje jedno vrlo ozbiljno pitanje: može li čovjek koji traži mandat građana Srbije biti bez jasnog stava o ključnim državnim pitanjima?

Studenti su svojim protestima stvorili politički potres. Ali politički potres nije politički program. Blokada nije državna politika. Nezadovoljstvo nije strategija. I ime studenata nije garancija da će oni koji se na njega pozivaju sprovoditi politiku zbog koje su studenti izašli na ulice.

Upravo tu Srbija treba da se sjeti Crne Gore.

Godine 2020. Zdravko Krivokapić bio je politički anonimus. Bio je profesor Mašinskog fakulteta, čovjek koji se do izbora nije bavio politikom i koji je, uz snažnu podršku Mitropolita Amfilohija, kome je ciljano podmetnut od strane određenih interesnih grupa sa šefovima na Zapadu, postao nosilac liste „Za budućnost Crne Gore“.

Krivokapić je tada postao simbol nade ogromnog broja ljudi koji su želeli promjenu poslije tridesetogodišnje vlasti DPS-a. Na izbore je izašao kao lice promjene. Govorio je o slobodi, crkvi, borbi protiv korupcije i drugačijoj Crnoj Gori. Poslije izbora proglasio je: „Desila se sloboda, počinje novi dan u slobodnoj Crnoj Gori“.

Ali politika nije pozorišna predstava u kojoj se zavjesa spusti onog trenutka kada se sruši stara vlast.

Tek tada počinje pravi život.

I upravo zato poređenje sa Krivokapićem treba shvatiti kao političku lekciju, a ne kao tvrdnju da su on i Srdanović iste ličnosti ili da iza njih stoji isti centar. Sličnost je u modelu - čovjek bez klasične političke prošlosti postaje lice velikog nezadovoljstva, ogromna energija naroda i mladih ljudi usmjeri se ka njemu, njegova lična politička prošlost nije dovoljno poznata; a tek poslije izbora postaje jasno koliko je teško upravljati državom i koliko su složeni odnosi sa domaćim i stranim političkim akterima.

Zato bi bilo tragično da Srbija sada napravi istu grešku.

Jer studenti nijesu izašli na ulice da bi neko drugi naplatio njihovo nezadovoljstvo. Ako su se borili za institucije, onda institucije moraju biti jače. Ako su tražili odgovornost, onda odgovornost mora važiti za sve. Ako su tražili istinu, onda istina mora važiti i onda kada nije prijatna.

A ako su očekivali političku promjenu, onda imaju pravo da znaju ko će tu promjenu sprovoditi.

Niko nema pravo da studentima kaže: „Vjerujte nam zato što smo vaša lista.“

Naprotiv. Upravo zato što su studentsko ime i studentska borba toliko veliki politički kapital, svaki kandidat koji se na njih poziva mora biti pod najvećom mogućom javnom kontrolom.

I tu dolazimo do možda najvažnije stvari.

Srbija će 25. oktobra izaći na izbore. Na listi će biti i „Studentska lista – Studenti pobjeđuju“, a na njenom čelu Ilija Srdanović. Biće tu i lista „Aleksandar Vučić – Ujedinjena Srbija“, kao i druge političke opcije. Građani će odlučivati.

Ako se danas pogleda politički pravac u kojem se Srbija nalazi i ako se ima u vidu sve što je do sada viđeno, očekujem da će Aleksandar Vučić i njegova lista dobiti ubjedljivo najveću podršku i nakon izbora zadržati centralnu ulogu u vlasti. To nije poziv da neko glasa za njih, već moja procjena političkog ishoda na osnovu dosadašnjeg razvoja događaja.

Ali čak i ako se takav ishod dogodi, jedna stvar ostaje važnija od samog izbornog rezultata.

Studentima ne treba oduzeti njihovu borbu. Ne treba im oduzeti pravo na pitanja. Ne treba ih predstavljati kao prevarene ljude zato što su tražili promjenu. Treba samo razdvojiti studente od političke liste koja je nastala pod njihovim imenom i pitati ko je tu listu doveo do toga da bude ono što danas jeste.

Jer najveća podvala jednom narodu nije kada mu neko ponudi staru politiku pod starim imenom.

Najopasnije je kada staru političku matricu obuče u novo odijelo, stavi ispred nje mladost, studente, promjene i slobodu i kaže: „Ovo ste vi.“

Srbija sada mora da gleda dublje od imena.

Da li je Ilija Srdanović čovjek koji je slučajno postao nosilac studentske liste ili je dio šireg političkog projekta? Da li su njegovi kontakti sa crnogorskim političkim krugovima samo profesionalna i porodična okolnost ili imaju širi politički značaj? Da li postoji bilo kakav strani uticaj na studentsku listu? Ko finansira njenu infrastrukturu? Ko savjetuje njene nosioce? Kakvu politiku žele prema Kosovu i Metohiji, Rusiji, Zapadu, Republici Srpskoj i Vojvodini?

To su pitanja na koja Srbija zaslužuje odgovore prije izbora, a ne poslije njih.

I zato je poruka studentima možda najjednostavnija - vaša borba nije isto što i lista koja je dobila vaše ime.

Ne dozvolite da vam neko ukrade rezultat vaše borbe.

A građani Srbije neka ne glasaju za sliku.

Neka glasaju tek nakon što pogledaju ko stoji iza nje.

Jer Srbija nije Crna Gora.

Ali Srbija mora dobro da pamti šta se Crnoj Gori dogodilo kada je ogromna narodna energija promjene dobila lice čovjeka koji je do juče bio izvan politike.

Jednom se to može nazvati istorijskom greškom.

Drugi put bi već bilo nepotrebno iznenađenje. Srdanović je, bez ikakve dileme, velika podvala. I sreća je da je to razotkriveno na vrijeme, za razliku od prevare zvane - Krivokapić, koja se kao takva manifestavala tek nakon što je narod zahvaljujući Crkvi prije svega, srušio Đukanovićev osioni i banditski režim.