Od fijokarenja u Bariju do javne pederastije

Piše: o. Jovan Plamenac, protojerej

Sve je počelo njegovim fijokiranjem u Bariju.

Trampivši slobodu duha koju mu je, kao i svakom Svom stvorenju, Bog darivao, za slobodu svoga tijela, naprasno je postao konvertita i kvisling. Na pijaci šarenih laži ovoga svijeta svoju predačku čast i čestitost prodao je za „mekinje“. Iz sebe je istresao to hrišćanskog duha što ga je naslijedio od predaka i svoju dušu naselio kuplerajem zapadnjačkog liberalizma.

Do balčaka servilan kabadahijama Zapada, CIA i NATO, koji već decenijama terorišu Planetu, zavaljen u sjedlo na leđima njemu servilnih zarad imetka, društvenog položaja i onih koji dišu na slamku iz šake ANB-u koju su dopali tako što su ih uhvatili u krađi ili snimili u seksualnom deliktu, zakonski kažnjivom ili samo kompromitujućim u narodu, nasilno, referendumom koji bi, kada bi se sudilo onima koji su ga sproveli, bio proglašen lopovskim, Crnu Goru je odvojio iz državne zajednice sa Srbijom, ideološki ukrijepivši posljedično bezakonje stavovima Liberalnog saveza, koje su vulgarizovali, i već vulgarizovanom naukom NVO „Dukljanska akademija nauka i umjetnosti“.

„Ko jednom postane ništa, sve mu se može“, omiljena je krilatica Miša Vujovića. Uslijedio je obračun u školskom sistemu: sa srpskim jezikom, ćirilicom, srpskim piscima, istoriografijom, pa i javnim moralom. Oni koji pamte i imaju ličnog dostojanstva, za liberalnu Crnu Goru su izgubljeni. Uostalom, njihovo vrijeme ističe, biološki sat otkucava. Dolazi vrijeme onih koji su u školskim klupama.

Njihovu svijest, svojevrsnim inženjeringom, potrebno je oblikovati u liberalnom duhu. Ta dječica sa torbicama na leđima u Crnoj Gori danas idu u školu kao jagnjad za zaklanje. Njihovu svijest tamo mijese kao plastelin i od nje prave figurine koje su u crnogorski školski program unijeli zapadnjački liberali, podvodeći njihove dušice svome duhu. Roditelji koji vide što im od djece prave u učionicama, kod kuće pokušavaju da spasu što se spasti može.

Novu Crnu Goru, isteklu iz fijoke u Bariju, simvolizuje javna pederastija i barjak joj je crnogorski brk na pederskim zadnjicama. Pod tim barjakom, u kulturološkom, duhovnom, političkom, pa i egzistencijalnom boju sa Crnogorcima koji nijesu od juče, koji znaju ko su i što su, logičan slijed je priznanje NATO tvorevine Kosova za državu, nasilno, suprotno stavu ogromne većine građana Crne Gore, i podrška toj tvorevini u UNESKO i Interpolu. Kruna, tačka na „i“, tom nasilju nad narodom u Crnoj Gori je predaja Crne Gore na peškeš NATO, njegovom krvniku, i zabadanje prsta u oko „jednokrvnoj i jednovjernoj“ Rusiji.

Na hiljadu devete stotine,
četrdeset i prve godine,
dođe Đavo u vidu čovjeka
u sred Crne Gore, iz daleka“,
pjevao je Radovan Bećirović.
„Oj, Kosovo, grdno sudilište,
nasred tebe Sodom zapušio,
pjevao je Njegoš.

Ni Radovan Bećirović ni Njegoš nijesu više na ovome svijetu, pa da svoje stihove prilagode današnjici. Nije više ’41. i ne dođe iz daleka, nego je 21. vijek i ovdje se ovaploti, i ne puši više samo na Kosovu, nego je dobro zadimio i u Crnoj Gori.

Sjećate li se one narodnjačke pjesme u kojoj je „Đavo pomanit’o“?

U Crnoj Gori na putu njegove obijesti stameno stoji još samo Crkva Hristova.

Miraš proviruje iz svojih štakorskih kanala, s nadom da dolazi njegovo vrijeme, dok se Stevu Vučiniću, ideologu Miraševe ANB NVO, koja ima ambiciju da postane autokefalna, tresu gaće, jer je – s najvišeg mjesta – napadnuto njegovo radno mjesto, a možda i upražnjeno mjesto odbjeglog „đakona“ Lava Lajovića.

„A Bog, kao Bog, samo ćuti i gleda“, kako reče Matija Bećković. Ih, nagledao se On irodâ, neronâ, dioklecijanâ…, pa ni ovaj crnogorski nije mu neobična pojava. Zna On kako će sa njima. Do devetog koljena, vjeruje naš narod.

(Autor je paroh barski)

www.in4s.net