O crnogorskom podaništvu i lažima o Srebrenici...

PIŠE: Emilo Labudović

Samoća je kazna i nagrada, otrov i melem, bijeg i ubježenje, jatak i progonitelj. Ona je istovremeno carstvo slobode i teren za sužanjstvo tuge i bola. U njoj se, kao u prizmičnom ogledalu, svjetlo svakodnevice drugačije prelama, razlaže i stapa u različite oblike i forme. Nadograđena tišinom koja omamljuje, izmaglicom sličnoj onoj poslije nekoliko čaša starog vina, samoća zna da bude i uspavanka i budilnik, ostrvo, pusto i zaboravljeno, ali i uzburkani okean čiji talasi lome, utapaju i bacaju na hridi.

Sve je naravno, stvar ugla gledanja osamljenog i njegovog unutrašnjeg prilaza i perspektive. Jer, nije isto gledati na nešto iz žablje perspektive ili sa visine dostupne samo orlu krstašu.

Samoća je prostor i vrijeme kad je čovjek, udaljen od svih, najbliži sebi, svom podzemlju i svom kosmosu. U samoći je svako čulo izoštreno kao kod progonjene zvjeri i prag osjetljivosti na svaki osjećaj podignut za stepenik više. U samoći i bol boli stostruko jače. Za bol, kažu, da je svačiji i da njegov intezitet ne zavisi od toga koga i zbog čega boli. I da ne postoji skala kojom bi se on gradirao i upoređivao. Naročito ne bol za izgubljenim dušama, za onima koji su, bez božjeg reda i bezumnom silom, otrgnuti iz porodičnih krila, iz nedovšenih lekcija, maturskih večeri i svatovskih povorki.

Ali, evo neko vrijeme jedan bol je mimo sve ostale, skupne i pojedinčne, izdignut na maltene nivo opšteg i definisan kao paradigma bola čovječanstva i bola istorije. Stradanje srebreničkih žrtava, njihova golgota, brojka koja nikako da bude konačna, jauk majki i sestara u bijelom, nastoji se promovisati u bol iznad svih drugih. Bol u čijoj se sjeni, kao snijeg u aprilu, tope i čile sve druge prolivene suze, jauci do neba, crne marame na glavama i crni barjaci na kućama. A za sve one koje taj bol ne boli mimo svoga i mimo svega, koji ne bi da ga mjere i upoređuju, koji bi da žrtve zbog kojih boli, zemljom pomirene, jednako žale i poštuju, spremljena je rezolucija kojom se prijeti, zahtijeva i naređuje da ima sve da boli do neprebola. I da dan njihovog stradanja bude dan sveopšte tuge i prignutih glava.

Skupštinu Crne Gore i njeno podanički slomljeno koljeno, udvorničko prihvatanje naloga spolja i uloge zamorčeta u okrutnom testu državničkog ponižavanja, ovih dana je preteklo Rožaje. Skupština opštine ovog grada prva je praktično iskoračila iz deklarativnih naloga rezolucije i 11. jul proglasila danom sjećanja na Srebrenicu. Zaludno je prigovarati da je svaka žrtva jednako vrijedna tuge i opomene, poklonjenja i nezaborava. Bacanje je prašine niz vjetar podsjećanje da su tik uz Srebrenicu Bratunac i njegovo stratište. Ne pomaže ni savjet da uzdizanje Srebrenice na nivo koji, makar po definiciji genocida, nije i ne može da dosegne, znači unižavanje svih ostalih ne samo srpskih nego i muslimanskih žrtava. Rečeno je, proglašeno je, naređeno je… bolu Srebrenice ne smije biti pandana, i tačka! Ko ne prihvati i koga i rane svoga roda bole, taj je zločinac koji iznova ubija.

Ali, u svemu tome, kao podmukla zmija koja, gajena u njedrima, ujeda direktno za srce, postoji i bol koji boli možda čak i više od onog za grobljima, spaljenim domovima, praznim selima…

Bol koji izaziva licemjerje autora i nalogodavaca, rezolucije, a podržavaoca pogotovo: licemjerje i krokodilske suze koje se, kao opravdanje i izgovor, liju i nad svim ostalim žrtvama ratne golgote devedesetih. Onako uzgred, „od šponde“ kako bi to rekli u narodu, za tri koplja niže u odnosu na Srebrenicu, odaje se pijetet i ostalim stradalnicima.

Dokle ta hipokrizija i sunovrat čovječnosti ide, koliko je dubok pad onih koji, šireći mržnju, pozivaju na pomirenje, svjedoče i scene koje se svakog 11. jula odvijaju u spomen – parku na Pobrežju, u Podgorici, u kojem se nalazi spomenik „SVIM civilnim žrtvama ratova vođenih na prostoru bivše Jugoslavije u periodu od 1991. do 2001. godine“. 

Spomenik podignut u znak sjećanja na SVE (i podvlačim – SVE) žrtve tih ratova, pretvoren je u spomenik samo muslimanskih žrtava. Porodica Rastoder, a onda i „delegacije“ raznih političkih prirepaka, od Ranka Krivokapića pa do druge lige de – pe – es(ovih) jurišnika, „prisvojili“ su ono što je namijenjeno svima i bijeli mermer spomeničke konstrukcije obojili u „zeleno“!

Nemam ni jedan ubjedljiv razlog, a ni opravdanje, da im prigovorim zbog toga. Ali imam sve razloge ovoga svijeta da prigovorim defanzivi na koju su, valjda pod paljbom žestoke propagande, prinuđeni ostali. Srbi, prije svega, mada na taj spomenik jednako polažu pravo i Hrvati, Jevreji, Romi… Ako se već morala prignuti šija da nam se namakne srebrenički jaram, gdje su, makar u predlogu, rezolucije o stratištima, po obimu jezivija i brojnija ne samo od Srebrenice? Zašto se ćuti o logorima, jamama, strelištima od Jasenovca, Jadovnog, Jajinaca, pa preko Šumarica i Kraljeva do Bratunca i Kravica?

U Srebrenici se onomad „producirala“ sva ona Crna Gora koja je klekla i odrekla se sebe. I neka je, svaka ptica svome jatu. Ali, gdje je bila ona „druga“ Crna Gora samo dan ranije i samo desetak kilometara dalje? Jedan predstavnik, ma ko bio, premalo je za sav jad koji kao narod dijelimo sa braćom preko Drine.

I, kad se već kroz srebreničku rezoluciju, onako izokola i pod zamkom da, navodno, ni jedan narod nije genocidan (kao da genocid nad jednim narodom može da izvrši bilo koji pojedinac ili grupa mimo drugog naroda i države mu) ponovo prstom bode u srpsko oko, zašto se žmuri i na ono drugo kad je riječ o stradanjima Srba? Ako nam se, kao narodu, iznova spočitavaju deportacija iz Herceg Novog, zašto se ćuti o Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu? Ako nas prozivaju zbog Bukovice, zašto se ćuti o čuvenim „vikend ratnicima“ iz tog područja koji su vikendom ubijali, palili i žarili oko Goražda i Foče a onda se, po sistemu „ni luk jeli, ni luk mirisali“, vraćali u Bukovicu i Pljevlja?

Ako je Morinj činjenica, sramna – da se ne lažemo, iz kojeg su se, ipak, sužnji vratili kućama, činjenice su, ništa manje sramne, i Lora i „ nikšićka i šavnička grupa“ od koje su se vratili samo kovčezi. Ako se ne zaboravlja Kaluđerski laz – a ne treba da se zaboravi – zašto se uporno „zaboravlja“ presuda koju su donijeli „njihovi“ sudovi kojom su optuženi oslobođeni svake krivice? Ako… ako… ako… I nakon svega: zašto… zašto… zašto?

Ne sumnjam da će u cilju operativne primjene rezolucije o Srebrenici primjer Rožaja slijediti i neke druge sredine u kojima muslimani čine većinu. I neka će. Što je govorila jedna čestita starica iz mog sela, baka Laka – „njihova ga melje“! Ali, ko i šta sprečava ove „druge“ da, recimo, 28. jul proglase danom sjećanja na naše žrtve i naše rane? Dan kada je spaljena Velika i pobijeno skoro 500 njenih žitelja, među kojima 118 – toro djece. Zločin koji je, kad se samjere stanovništvo i broj žrtva, ništa manje genocidan od srebreničkog. Ili, recimo, 7. jun, kada je gorjela i strijeljana Piva. A mogla bi se usvojiti i rezolucija o njima kako se njihove, ništa manje nevine, žrtve ne bi svodile na licemjernu formulaciju „i sve druge“. Jer „sve druge“ su – druge, a samo su one iz Srebrenice – prve. Pa da jednog od tih dana i oni koji se klanjaju 11. jula kleknu i polože vijenac na isti spomenik. A ne bi marilo da i delegacije ovih „drugih“ tih dana budu na tom mjestu i pred tim spomenikom. Jer, ime mu tako glasi, pripada – SVIMA!

Bol je, rekoh, svačiji i nema mu mjere. Samo oni koje boli znaju kako i koliko ih boli. I nema te rezolucije, makar to bila srebrenička, i nema toga datuma, makar to bio 11. jul, koji imaju tapiju na jedno od najsnažnijih ljudskih osjećanja. I kao što bol ne može da boli po naređenju, isto tako ne može biti ni zabranjen tim naređenjem. I za njega ne može biti rezervisan samo jedan dan i jedan datum, jer kad boli takav bol, boli do kraja života i za sva vremena. I, na kraju, molim sve buduće autore „razrade“ srebreničke rezolucije, od Alekse pa preko Rožaja, Prištine i koznakoje već druge vukojebine, da obavezno izostave onu floskulu laži ravne ironiji i podjebavanju a koja glasi „i sve druge žrtve“! Jer, samo lažovi, plaćenici i mrzitelji mogu da žrtve dijele na srebreničke i „sve druge“!

Kad je žrtva čovjek, onda je ona ista na svim stratištima svijeta i kroz sva vremena. A ako već morate da puzite i šenite, ako već morate da ispunjavate naloge i otplaćujete dugove, ako ste već prihvatili Srebrenicu kao etalon bola, onda vas najljubaznije molim da izostavite nas „druge“! Ako ništa drugo, makar smo na bol svikli i možemo ga, i moramo ga, i hoćemo ga bolovati i bez vaše lažne samilosti.

www.in4s.net