Rukometna utakmica i neopisiva mržnja Montenegra prema Crnoj Gori

PIŠE: Dragutin Dašo Durutović

Onoliko besmislenog slavlja, ostrašćenosti i raznih video zapisa u kojima se prikazuje epska pobjeda Montenegra nad Srbijom u rukometu - pomislio bi neko da je u pitanju makar finale ili borba za medalju. Rekli bi neupućeni da je utakmica od planetarnog značaja, iako su, vjerovali ili ne,  obje reprezentacije ispale iz daljeg takmičenja. Zemlja čuda bila i ostala.

Čak i na međunarodnom aerodromu Podgorica, koju nije duži od 50 metara sa jednim jedinim izlazom, bilo je dvadesetak čeljadi koji su u frenetičnom stanju dočekali svoje "heroje"– rukometaše, pobjednike nad rukometnom reprezentacijom Srbije.

Uz svo slavlje na raznim potalima najčešće su išli komentari puni ostrašćene mržnje vrijeđanja, posebno Srba iz Crne Gore iako mi nikakve veze nemamo sa tom utakmicom. Mene lično ne zanima rukomet, nijesam ga nikada pratio iako sam veliki  ljubitelj drugoh sportova i bavio sam se mnogim sportovima u životu.

Pomislio bih, kao na početku priče, da je Monetenegro osvojio neku od medalja, kako znaju da kažu - bronzu ili srebro zlatnog sjaja, uz tepanje svojim reprezentativcima kao "lavovima" , "lavicama", "ajkulama" ...

Na porralima je bio i komentara kako pojedini vaterpolisti ne pjevaju himnu , te im
zamjeraju, psuju, kunu - u kam zatucaju.

Sport u Monetnegru odavno više nije sport . Kako klubovi, tako i reprezentativni sportovi su bili pretvoreni u omladinske filijale DPS-a i ostalih političkih satelita, koji su se šlepali uz njih. Skoro sve reprezentativne selekcije su bile ostrašćeni promoteri DPS politike i ideologije tzv. montenegrinstva, zajedno slaveći nešto što ne može ići zajedno.Na raznim utakmicama su se mogle vidjeti fotografije Krsta Popovića, Tita, Mila,  Ljuba Čupića... Zejedno su bili i monarhisti i komunisti i komiti. U najkraćem -  simbioza nespojivog, ali u MNE je sve moguće. Poslednji događaj gdje su se u poslednjem kolu sastale reprezentacije Srbije i Montenegra, pobijedio je Montenegro, pirovo,  u poslednjim sekundama. Obje reprezentacije su poslate  kući već iz prvog kruga. No kako rekoše ostrašćenici, milija im je pobjeda nad Srbijom no da su osvojili prvenstvo!

U inat onima iz CG koji navijaju protiv svoje zemlje?!

Naišao sam na niz takvh komentara. Suštinski beznačajna pobjeda je praćena stravičnom ostrašćenošću i euforijim priličnom jedino za zlatnu medalju uz obavezno najvljen i ostvaren doček za osvajanje četrnaesetog mjesta. Čak su neki političari i javni djeletnici tražili da se odmah smijeni ministar sporta,  što nije čestitao četrnaesto mjesto, a zgrada Skupštine opštine Cetinje je naredbom SDP-a obojena u crveno,  u čast pobjede nad Srbijom. Ista zgraada koja je bila zgrada Zetske banovine u vrijeme kraljevine Jugoslavije sagrađena od tako mrskog kralja Aleksandra, inače rođenog Cetinjanina i unuka crnogorskog kralja Nikole prvog!

Dakle, bitna je pobjeda protiv Srbije, ispadanje u prvoj fazi je zanemareno, jer sve je po strani,  bitno da je pobijeđena Srbija. Ljudi iz Srbije koji tamo žive ili etnički pripadaju tom dijelu srpskog naroda nijesu ostrašćeni prema Crnoj Gori i Crnogorcima, već su blagonakloni uprkos otrovnim strelicama jednog dijele Crne Gore koji je uperio prst u oko Srbiji od 1997. godine,  kada je Milo preuzeo potpunu komandu nad Crnom Gorom pretvorivši je u Montenegro. Naravno, zbog svog ličnog interesa.

Slučajno ili namjerno se poklopio njegov lični interes sa ovakvom atmosferom u društvu. Postoji i druga strana medalje, i drugi dio stanovništva u CG, koji ne navija „za svoju državu“ kako vole da kažu ovi prvi! Često se pitaju kako je moguće da neko iz CG ne navija za svoju državu i prate komentarima psovki, uvreda, kletvi ostalih sličnih kategorija. Jednom je jedan pametar rekao, ja bih navijao za Crnu Goru, ali su mi oduzeli jezik. Oduzeli su mnogo toga, pokušali su da Crnu Goru pretvore u Montenegro, a rezultat je postojanje dualiteta. Dakle,  Crne Gore i Montenegra. Jedna drugu u praksi isključuju, negiraju, vrijeđaju i očigledno se ne slažu. Crna Gora ne voli Montenegro, ne navija za njega, a Monetengrini ne vole Crnu Goru i ne navijaju za nju. Neko bi se zapitao, ko nije upućen u naše čudno društvo - kako je to moguće. Ali, nažalost, to postoji. I mi mu svjedočimo. 

Kao što je naprijed napsano većina selekcija Monetenegra je bila ispolitizovana i bila otvoreni promoter ideologije tria DPS-SDP-SD. Čak su spotristi otvoreno stajali na jednu stranu kod referenduma, a cijele ekipa kao ŽRK Budućnost i ženska reprezentacija Monetengra u rukometu  bila na svim bilbordima DPS-a. Nijesu mnogo zaostajali ni košarkaši, fudbaleri, rukometaši. Jedino su dijelom na to bili imuni vaterpolisti.

Upravo zbog toga i zbog zvanične politike bivšeg režima jedan veliki dio Crne Gore nije navijao za reprezentaciju Montenegra u bilo čemu. Državna politika bila je diskriminatorska ,a sportisti su se poistovjećivali sa njom i ona sa njima, te je uslijed toga nastao revolt prema reprezentaciji.

Jednom sam kod pijace u Baru prelazio bulevar i naiđoh na manji autobus sa navijačima Montegnegra iz Pečurica, koji su krenuli na fudbalsku utakmicu Monetenegra i Ukarajine čini mi se, a na desnoj strani vjetrobranskog stakla bila je okačena fotografija Krsta Popovića. Ne znam kakve veze ima to sa njima (i Krsto bi se začudio, no nije mogao vječno živjeti), a ubili su ga Veljko Milatović i družina čiju ideologiju podržavaju upravo ovi koji ističu Krsta. Uzgred stric Krsta Popovića, Đoko Popović je na Vučijem dolu ubio Selim pašu, ali pitanje je ko to danas zna. Krsto je neizbježan na utakmicama Monetengra, a ja lično nemam negativno mišljenje o njegovorm životu i djelu, dok oni koji se zore njegovom fotografijom ama baš o njemu ništa ne znaju. Posebno pripadnici i obožavatelji DPS-a nemaju ama baš dodirne tačke sa njegovim djelom.

Znači, imamo prve i druge. Jedni navijaju za Monetenegro, a drugi iz Crne Gore ne navijaju. Nema Srbija sa tim nikakve veze. Oni imaju dosta svoga jada i problema. Problem je naš i samo naš, i kao što kaže refren pjesme:

"Da li će se ikad
sresti moja noć i tvoja zora,

ne, nema zbora..."

tako ne vjerujem da će se lako sjediniti Crna Gora i Monetengro. Mene ako pitate, a mislim da to znaju svi koji me poznaju, ja sam za Crnu Goru, tako da ne navijam za
Montenegro. Ne mogu protiv istine, predaka, tradicije i trobojke!  Ne mogu protiv samoga sebe! Ne mogu zbog Vučijeg dola, Skadra, Ravnog Mojkovca! Eto, moji preci su se tamo pojavljivali, pa ne bi bilo u redu da se ja pojavim na strani koja to negira. Neko će reći da ja ili moji istomišljenici nešto ili nekoga negiramo. Ne negiram ništa samo se držim istine i aksiomatskih istorijskih činjenica. Nemam ništa protiv da se Montenegro vrati u Crnu Goru, taman onu iz 1918 –te, da bude kraljevina, da Mitropolija bude na prvom mjestu, da bude kao što je bilo tada, ne bih ništa mijenjao. Mnogim, ako ne i svim Montenegrinima se ne bi dopalo to stanje, a Krstu Popoviću ne bi današnje, u to budite uvjereni.

Dakle Crna Gora protiv Montenegra, u tome je suština i problem u našim granicama,  tako da je pominjanje Srbije ovdje van svega, odnosno poslužila je samo za obračun Montenegra sa Crnom Gorom, sa onom iz 1918. koje sa je držim ,a ne ona iz Jajca i one sa pokradenog referenduma, jer i popis vam pokaza da ima više glasača no čeljadi.

(Autor je advokat)

P.S. Zaista me nije pogodio rezultat utakmice. Pobjedio je bolji, jer lopta više u mreži kroji pobjednika. Ne pratim rukomet, ali me je ostrašćenost i mržnja Monetengra prema Crnoj Gori zabrinula. Na ovakav način ostaci te ideologije idu samo u pravcu potpunog gubitka, pored vlasti i ideologije koja će se rasplinuti vrlo brzo.