Piše: Hadži Dragiša Šoć
Pratio sam iz medija veliki zamah koji se desi onomad na ulicama Podgorice!
Ona gotovo nestvarna količina energije koja se beskorisno izgubi u besciljnom tabananju sa nedefinisanim i neizgrađenim nazovi liderima nečega što su oni definisali kao građanski bunt, veoma prepotentno odbacujući bilo kakvu primisao da to podignu na politički, a nekmoli na nacionalni nivo!
Kad su ih Srbi natjerali da se uradi neki dogovor i stvar uozbilji, nadmeno baciše gotove, ucjenjivačke sporazume, sa izraženom željom da se čak i ne sretnu sa bilo kime od vođa opozicionog bloka.
Na kraju sve se slomi. Čak još i gore - vlast je ojačala! Naravno, uzalud sam ja pisao i bio protiv besciljnog tabananja, kao i mnogi drugi, uzalud i zdrav razum, toliko su bili zadrigli u vlastitoj moći trenutka, uhvaćeni neodbranjivim samoljubljem, da ništa i nikoga nijesu vidjeli osim svog ogledala!
I tako, potroši se silna energija sa velikim znakom pitanja kada će se ponovo prikupiti.
Lično cijenim, od hiljadu loših stvari koje su direktno ili indirektno učinjene, ipak ima jedna dobra. Nažalost samo jedna!
Nekako smo se brate, izbrojali u Crnoj Gori! Zna se koliko nas je i ko je zašto! Ko zna da povede, da organizuje, da osokoli, da agituje, ali i ko ima sve srpsko i junačko, i čisto i pošteno u sebi, ali je povodljiv, nedovoljno pronicljiv, ili previše vjeruje!
Ne mogu reći da sam previše srećan zbog svega ovoga, ali to je to! Srećan jesam i srce mi igra kad vidim kako je propala igra Dritana, Džemala, Alekse i Kurgaša!
Htjeli su da iskoriste Srbe i zahvaljujući njima da preuzmu vlast.
Ta njihova igra, njihova vizija te nove države je sasvim legitimna, ali neka se sami izbore za nju.
Pošto sam ja učitelj istorije u penziji, želim da ostanem na svom polju, pa ću vam ispričati jednu veoma poučnu priču za sve subjekte koji se bore za vlast.
...Za sve naše sestre i braću koji su pokazali veliku hrabrost i odlučnost! Priču koja upućuje na veliku opreznost i ozbiljnu planiranost i predviđanje svih događaja koji se mogu odvijati za vrijeme borbe. Vjerujem da svi bivši i budući učesnici protesta ovdje mogu pronaći sebe...
U vjekovnim ratovima između Francuza i Engleza u jednom boju kod Orleana pojavila se jedna obična seoska djevojka zvana Jovanka i po Orleanu - Orleanka.
Duboko je vjerovala da se bori za prave vrijednosti i da joj u tome pomaže sam Bog.
Borbu za ostvarenje svojih ideala je vodila kao najbolji i najhrabriji momak. Nevjerovatno hrabra i apsolutno neustrašiva, jer je vjerovala da je sam Bog čuva, inače vična oružju, uvijek je bila ispred svih.
Vojska koju je ona predvodila počela je da ređa pobjede. Englezi su pobjegli iz Orleana i potom iz mnogih gradova Francuske. Toliko je povratila borbeni duh u vojsci da su se francuske vojne starješine otimale sa kojim od njih da ide u boj.
I, sad, koliko god da je narod bio sa njom oduševljen, vojska fascinirana, Englezi potisnuti, ipak je dvorska aristokratija, plašeći se svom debaklu odlučila da je se otrese.
Tako je u bici za Kompejnj, kad je ona na čelu jedinice izletjela kroz tek otvorenu kapiju da bi potisnula Engleze i omogućila drugoj jedinici da se bez gubitaka izvuče i ode na drugo bojište, dvorski oficiri su to burno pozdravili, ali kad je zadatak obavljen i trebala da se vrati u grad, pred nosem joj je zalupljena kapija.
Brojni Englezi koji su bili za petama njoj i njenim vojnicima su ih tako izdane lako pobili!
Moja poruka za ubuduće je da se sve dobro procjeni, pažljivo isplanira, izvaga, pa tek onda demonstracije!
I, zapamtite, ne postoje mirne i kulturne, akademske promjene vlasti! To nikad nigdje nije bilo!
(Autor je učitelj istorije u penziji i direktor Izdavačke kuće "Jerusalim" iz Bara)
-200x200-rez.jpg)
