PIŠE: Jovan Plamenac
Svaka Liturgija na Rumiji je osobeni ugođaj. Radosti današnje Liturgije u crkvi Svete Trojice na Rumiji obilno je pridodala činjenica da je Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine prihvatilo predlog Mitropolije crnogorsko-primorske da vrh Rumije u Prostorno urbanističkom planu Bara bude predviđen kao mjesto za vjerske objekte.
To je veliki korak ka legalizaciji Rumijske crkve, nezamisliv prije samo nekoliko godina. On budi nadu da će, napokon, utihnuti bezočna laž, potpaljena odmah nakon obnove Rumijske crkve 2005. godine, da je ona narušila barski međuvjerski sklad.
Ova laž je isfabrikovana u strateškom centru ondašnjeg režima za proizvodnju bratomržnje u Crnoj Gori, na kojoj je on surfovao tri decenije, koja je i dalje, iako je formalno razvlašćen izborima 2020. godine, i danas njegova osnovna identiteska kategorija.
Nju su u svijest crnogorskog naroda upumpavali državni organi, korumpirane nevladine organizacije i nadasve desetak najgrlatijih crnogorskih medija koje kontroliše, kako je to nedavno posvjedočila raskrinkana skaj komunikacija, a što smo sve vrijeme znali jer je bilo vidljivo „iz aviona“, duvansko-kokainsko-pravosudno- udbaško-depeesovski lobi, upravo onaj lobi koji je u Pljevljima i Rožaju ispisivao grafite tipa „Ubij Turčina“.
Crkva Svete Trojice je zavjetna crkva. Ona je ovaploćenje težnje, nade i vjere naroda podrumijskog kraja da će jednog dana biti obnovljenja. O toj vjeri, nadi i težnji ovog naroda kroz vjekova sačuvano je živo predanje. Pa i kada se, u burama koje su proizvodili osvajači ovih prostora, jedan dio tog življa odvojio od svoje pravoslavne vjere, njihovi potomci su sačuvali težnju, nadu i vjeru svojih predaka da će Rumijska crkva biti obnovljena.
Rumijskoj crkvi, koja je plod bratoljublja, crnogorski sijači zla uporno su naturali atribut bratomržnje. Ljubav je Božija osobina, a mržnja demonska. Zato ljubav, kad-tad, pobjeđuje.
