Kad DPS na groblju barske privrede propovijeda preporod: Živkovićev "Plan za sve" na mjestu ekonomskog zločina

PIŠE: Milenko Jovanović

Postoji nešto gotovo nadrealno u prizoru kada predstavnici Demokratske partije socijalista u Baru govore o ekonomskom preporodu, zaštiti radnih mjesta i podsticanju investicija. Upravo u gradu čija je nekada snažna privreda doživjela slom tokom decenija njihove vlasti, DPS danas nastupa kao da je tek stigao na političku scenu, bez prošlosti, odgovornosti i bilo kakve veze sa sudbinom hiljada radnika. Politički je to, nesumnjivo, legitimno. Ali je istovremeno i toliko ironično da bi moglo biti duhovito kada posljedice ne bi bile tako tragične.

Prije nekoliko dana, predsjednik Demokratske partije socijalista Danijel Živković boravio je u Baru, gdje je na sastanku Opštinskog odbora predstavio ekonomski program svoje stranke, pompezno nazvan „Plan za sve“.

I sve bi to bilo uobičajeno političko predstavljanje ekonomskih mjera da nije jedne nezgodne okolnosti: o spasavanju privrede govore politički nasljednici sistema pod čijom su vlašću nestali brojni barski privredni giganti.

Da ironija bude potpuna, Živković je poručio da privredu ne smijemo ostaviti samu, bez oslonca.

Možda bi upravo tu rečenicu trebalo ispisati na nekom od zidova napuštenih fabričkih kompleksa u Baru. Kao svojevrsni spomenik političkom zaboravu.

Jer ako je neko decenijama gledao kako privreda ostaje bez oslonca, kako se fabrike gase, radnici završavaju na birou rada, a imovina nekadašnjih preduzeća mijenja vlasnike, onda je to upravo generacija političara i funkcionera DPS-a koja je upravljala Crnom Gorom.

I sada bi, izgleda, trebalo da povjerujemo da je problem bio samo u tome što nijesu imali dovoljno dobar plan.

A imali su gotovo tri decenije apsolutne političke moći da ga naprave i sprovedu.

„Primorka“, „Bar bilje“, „Rumijatrans“... Devet hiljada razloga za pamćenje
Nije Bar grad bez privredne prošlosti. Naprotiv, nekada je bio jedan od najznačajnijih industrijskih, saobraćajnih i trgovinskih centara Crne Gore.

Zato je danas dovoljno nabrojati nekoliko imena da bi se razumjelo koliko je Živkovićev nastup na ovom mjestu politički neukusan.

„Primorka“. „Bar bilje“. „Rumijatrans“. „Bar tranzit“. „Izbor“. „Agroeksport“. „Centrojadran“. „ZIB“. „Put“. Pogon „Košute“. „Prekookeanska plovidba“.

Nekada su to bila imena koja su značila proizvodnju, platu, sigurnost i egzistenciju čitavih porodica. Danas su mnoga od njih sinonimi za propale privatizacije, izgubljena radna mjesta i ekonomsko posrnuće grada.

Prema podacima koji su javno dostupni, tokom procesa transformacije i privatizacije u Baru je bez posla ostalo oko 9.000 radnika. I slovima - devet hiljada!

Svakako da to nije broj koji se može sakriti iza partijskog slogana, novog plakata ili nekoliko obećanih poreskih olakšica.

To je devet hiljada izgubljenih radnih mjesta. Devet hiljada sudbina, iza kojih su stajale porodice, djeca, krediti, neisplaćene zarade i godine neizvjesnosti.

A sve se to dešavalo u vremenu kada je DPS držao poluge državne vlasti i imao presudan uticaj na ekonomsku politiku Crne Gore.

Posebno je upečatljiv slučaj „Primorke“, nekadašnjeg simbola barske prehrambene industrije.

Fabrika koja je proizvodila ulje, sokove, sirupe, hljeb i druge proizvode, koja je zapošljavala stotine, a u jednom periodu i više od hiljadu radnika, postala je jedan od najpoznatijih primjera neuspjele privatizacije.

U septembru ove godine čak je i Javni servis Crne Gore podsjetio da je privatizacija „Primorke“ završila gašenjem proizvodnje i sudskim postupcima, te da se u jednom od predmeta pominje šteta po budžet veća od 6,5 miliona evra.
A „Bar bilje“?

Preduzeće je privatizovano 1997. godine, a nakon dugogodišnjeg stečaja 118 radnika završilo je na birou rada. Imovina je rasprodata, a nekadašnja djelatnost ugašena.

Tako izgleda ekonomska istorija na koju bi valjalo podsjetiti svakog političara DPS-a prije nego što u Baru počne da drži predavanja o očuvanju radnih mjesta.

Naravno, nijesu svi poslovni slomovi imali iste uzroke, niti se svaki stečaj može proglasiti krivičnim djelom. Ali politička odgovornost za model privatizacije i njegove katastrofalne posljedice ne može nestati samo zato što je stranka promijenila predsjednika.

Živkovićev ekonomski recept: Devet odsto poreza i nula odsto sjećanja
Šta je, dakle, predsjednik DPS-a ponudio Baranima?

Prema saopštenju njegove stranke izdatim nakon poslednje sjednice OO DPS-a u Baru, Živković je najavio da će DPS inicirati zakonske izmjene kojima bi porez na dobit bio smanjen sa 15 na devet odsto, dok bi porez na dodatu vrijednost u ugostiteljstvu i turizmu, takođe, bio smanjen sa 15 na devet odsto.

Predložio je i da država tokom 2027. godine subvencioniše 30 odsto zarada radnika koji su bili na minimalnoj plati u mikro, malim i srednjim preduzećima.

Objasnio je da bi porez na dobit imao jedinstvenu stopu od devet odsto, a da bi, u slučaju reinvestiranja dobiti, bio sveden na nulu.

Najavio je i listu podrške i podsticaja domaćim i stranim investitorima.

Kritikovao je Vladu Milojka Spajića zbog povećanja PDV-a u turizmu i ugostiteljstvu, tvrdeći da je time ugrožena konkurentnost privrede, a predloženo smanjenje poreza predstavio kao mjeru očuvanja radnih mjesta u turizmu.

„Podržavamo povećanje zarada. Ali, da bi plate rasle, neko mora da ih isplati“, poručio je Živković.

Teško je osporiti ovu ekonomsku mudrost. Zaista, da bi neko primio platu, neko mora da je isplati.

Samo što bi Barani mogli da postave jedno nešto konkretnije pitanje - ko će isplatiti platu radniku čije je preduzeće nestalo u privatizaciji sprovedenoj za vrijeme vlasti DPS-a?

Ko će vratiti proizvodnju u nekadašnje fabrike? Ko će nadoknaditi izgubljene godine radnicima koji su život proveli tražeći svoja prava? Ko će odgovarati za rasprodatu imovinu, promašene investicije i uništeni proizvodni potencijal?

Ili je dovoljno obećati devet odsto poreza pa da se zaboravi devet hiljada radnika?

Živković je, takođe, poručio:

„Zato prvo moramo da obezbijedimo mjere koje će sačuvati privrednu aktivnost i radna mjesta, ali i podstaći dalje investicije.“

I tu dolazimo do suštine apsurda. DPS danas, naime, objašnjava kako treba sačuvati radna mjesta, a nikako da objasni zašto ih toliko nije sačuvano dok je ta partija upravljala državom.

Predsjednik DPS-a naglasio je i da „ne smijemo ostaviti privredu samu bez oslonca“. Zaista dirljivo. Posebno za bivše radnike „Primorke“, „Bar bilja“ i ostalih preduzeća koja su u vremenu tranzicije ostala bez proizvodnje, a njihovi radnici bez egzistencije.

Živković je, da podsjetimo, dodao:

„Ne tražimo da plate ne rastu. Tražimo da oni koji ih isplaćuju izdrže, da niko ne dobije otkaz zato što mu je plata porasla i da Crna Gora bude mjesto u koje se isplati ulagati.“

Sasvim legitiman ekonomski cilj.

Ali zar nije pomalo degutantno da o opasnosti od otkaza govori predsjednik stranke čija je epoha vlasti u Baru obilježena masovnim gubitkom radnih mjesta?

Uostalom, Živković je priznao i jednu grešku svoje partije. Rekao je da DPS, dok je bio na vlasti, nije vodio dovoljno snažnu politiku rasta zarada i da tu grešku neće ponoviti.

Samo tu? Nedovoljan rast plata?

A šta je sa fabrikama? Privatizacijama? Stečajevima? Radnicima koji su ostali bez posla? Sa privrednim sistemom koji je u velikoj mjeri zamijenjen trgovinom, nekretninama i sezonskim uslugama?

Ako je najveća greška koju je DPS spreman da prizna nedovoljno snažna politika rasta zarada, onda očigledno još nije spreman da se ozbiljno suoči sa sopstvenom prošlošću.

Promijenjena lica, nepromijenjeno političko nasljeđe
Danijel Živković nije Milo Đukanović. To je nesporno.

Ali DPS Danijela Živkovića nije nastao juče.

To je ista politička organizacija koja je decenijama upravljala Crnom Gorom, postavljala kadrove, odlučivala o ekonomskoj politici, kontrolisala institucionalne mehanizme i imala presudan uticaj na privatizacione procese.

Milo Đukanović više nije formalni predsjednik te partije. Ali njegovo političko nasljeđe nije nestalo sa promjenom imena na vratima predsjedničke kancelarije.

Koliko je njegov neformalni uticaj danas prisutan u DPS-u, pitanje je za same funkcionere te stranke.

Ono što se, međutim, ne može izbrisati jeste činjenica da je u vrijeme dugogodišnje vlasti DPS-a stvoren sistem u kojem su se partijska moć, državni resursi i kadrovska politika često preplitali na način koji je ozbiljno narušavao povjerenje u institucije.

Nije riječ samo o privredi.

Pitanja političkog uticaja na sudstvo, tužilaštvo, policiju, prosvjetu i javnu upravu godinama su opterećivala crnogorsko društvo.

Krivični postupci i istrage protiv pojedinih nekadašnjih visokih funkcionera pravosuđa i bezbjednosnog sektora dodatno su pokazali koliko su bile opravdane sumnje u funkcionisanje institucija. Naravno, svačija pojedinačna krivica mora biti dokazana pred sudom, ali politička odgovornost za sistem u kojem su takve afere bile moguće ostaje pitanje na koje DPS duguje odgovor.

Umjesto tog odgovora, javnosti se nude nova lica, nove parole i novi planovi.

Kao da je dovoljno promijeniti rukovodstvo, osvježiti stranačku fotografiju i uvesti moderniji politički rječnik pa da se zaboravi sve ono što se dešavalo tokom tri decenije vlasti.

Ni na državnom ni na lokalnom nivou kozmetičke promjene ne mogu same po sebi predstavljati dokaz suštinskog političkog preobražaja.

Pogotovo u Baru, gdje DPS i dalje ima ključnu ulogu u lokalnoj vlasti.

Zato ova partija u gradu pod Rumijom ne može nastupati isključivo kao kritičar tuđih ekonomskih promašaja, a da istovremeno izbjegava razgovor o sopstvenim rezultatima.

Barani imaju slonovsko pamćenje, a izbori su sve bliže
Posebnu političku težinu Živkovićevom nastupu daje činjenica da Crnu Goru naredne godine očekuju izbori.

Prema usvojenim zakonskim izmjenama, opšti lokalni izbori, uključujući i izbore u Baru, zakazani su za 13. jun 2027. godine. Parlamentarni izbori takođe treba da budu održani 2027. godine, a njihov datum utvrđuje predsjednik države u zakonskom roku.

Dakle, politička kampanja već se nazire.

I nema ničeg spornog u tome što DPS pokušava da povrati povjerenje birača ekonomskim obećanjima. Sporno je što se, sudeći prema porukama iz Bara, od građana očekuje da budućnost posmatraju potpuno odvojeno od prošlosti.

A Barani imaju slonovsko pamćenje.

Možda su se promijenile generacije političara, možda su neki nekadašnji funkcioneri otišli u političku penziju, a drugi završili pred istražnim organima i sudovima, ali sjećanja na propast barske privrede nijesu nestala.

Još žive ljudi koji su radili u „Primorki“. Žive porodice radnika „Bar bilja“. Žive oni koji pamte „Rumijatrans“, „Izbor“, „Agroeksport“ i ostala preduzeća.

I oni dobro znaju ko je u vrijeme njihovog propadanja upravljao državom.

Moguće je da će neki od njih ponovo glasati za DPS. To je njihovo demokratsko pravo.

Ali teško je očekivati da će novi predsjednik, novi lokalni funkcioneri i nekoliko ekonomskih parola sami po sebi biti dovoljni da se izbriše politička odgovornost za jedno vrijeme.

Pogotovo što DPS u Baru ne nastupa kao politička organizacija koja nikada nije imala priliku da pokaže šta zna.

Naprotiv, prilika je bilo napretek. I godina, i mandata, i kadrova, i obećanja.

„Oni imaju plakat, mi imamo plan“ – a gdje je nestala privreda?
Na kraju svog obraćanja u Baru Živković je izgovorio rečenicu koja je, očigledno, zamišljena kao efektna politička poruka:

„Oni imaju plakat. Mi imamo plan, za one koji rade, za one koji su radili i za one koji rastu.“

Zvuči prigodno za predizborni bilbord.

Ali baš u Baru ta poruka otvara daleko ozbiljnija pitanja nego što je njen autor vjerovatno želio.

Jer oni koji su radili u nekadašnjim barskim fabrikama dobro pamte planove iz vremena DPS-a.

Planove privatizacije. Planove restrukturiranja. Planove novih investicija. Planove strateških partnera. Planove ekonomskog preporoda.

Mnogi od tih planova završili su stečajevima, rasprodajom imovine i otpuštanjima.

Zato bi možda najpoštenije bilo da DPS, prije predstavljanja „Plana za sve“, Baranima predstavi jedan drugi dokument.

Plan polaganja računa za sve.

Za svaku propalu fabriku. Za svaku spornu privatizaciju. Za svako izgubljeno radno mjesto. Za svaku državnu garanciju koja je na kraju plaćena novcem građana. Za svaku priliku da se sačuva proizvodnja koja je nepovratno propuštena.

To bi već bio ozbiljan politički iskorak.

Jer nije problem što DPS danas govori o razvoju privrede. Problem je što o tome govori kao da sa njenim urušavanjem nema nikakve veze.

Nije problem ni što Živković predlaže niže poreze i podsticaje. Neke od tih mjera zaslužuju ozbiljnu ekonomsku raspravu, bez obzira na to ko ih predlaže.

Problem je što iza obećanja o budućnosti izostaje uvjerljivo suočavanje sa prošlošću.

I zato, kada predsjednik DPS-a u Baru kaže da njegova stranka ima plan, sasvim je razumljivo da se neko od bivših radnika „Primorke“ ili „Bar bilja“ gorko nasmije.

Jer je već imao priliku da vidi kako izgledaju planovi te političke organizacije kada dobije priliku da ih sprovodi.

Bar nije grad bez pamćenja. Njegova uništena preduzeća nijesu nestala iz kolektivnog sjećanja samo zato što su nestala iz privrednog registra.

I zato je, u najmanju ruku, politički degutantno da se stranka koja je decenijama nosila najveću odgovornost za ekonomsku politiku Crne Gore danas u Baru predstavlja gotovo kao spasilac privrede.

DPS, naravno, ima pravo na novi program, nove ljude i novu političku šansu.

Ali nema pravo da očekuje da građani zaborave stare rezultate.

Jer Živković može imati „Plan za sve“, ali Barani imaju nešto što nijedan predizborni plakat ne može da izbriše – pamćenje o svemu što je nekada bilo njihovo, a što su izgubili u vremenu vlasti njegove partije.