Potresno upozorenje „Žena Bara“: Hranimo 90 djece, ali više ne znamo možemo li da nastavimo

U gradu koji se razvija, gradi i svake godine dočekuje hiljade turista, postoji i jedna druga, mnogo tiša stvarnost. U njoj 90 djece svakodnevno dobija obrok iz Narodne kuhinje, dok od ukupno 250 njenih korisnika čak oko 200 nema sopstveni krov nad glavom. I upravo u trenutku kada je potreba za pomoći i dalje ogromna, žene koje već osam godina hrane najugroženije prvi put ozbiljno razmišljaju da zatvore kuhinju.

Ove zabrinjavajuće podatke iznijela je Ljiljana Vujović iz Udruženja „Žene Bara“, gostujući u jutarnjem programu Televizije Crne Gore povodom Međunarodnog dana borbe protiv siromaštva.

Ona je upozorila da siromaštvo u Crnoj Gori sve češće postaje nasljeđe koje roditelji, protiv svoje volje, ostavljaju djeci, dok se odgovornost za preživljavanje najugroženijih godinama prebacuje na humanitarne organizacije i dobrotu građana.

Osam godina borbe bez kraja na vidiku
Priča Udruženja „Žene Bara“ počela je 2018. godine, kada je grupa žena na Fejsbuku razmjenjivala recepte, ne sluteći da će njihovo druženje prerasti u organizaciju od koje će zavisiti svakodnevni obroci stotina sugrađana.

„Na ove početke gledam kao na jednu svoju malu grešku, jer sam u tom momentu mislila da će sva ova pomoć biti potrebna veoma kratko. Međutim, kao što vidite, osam godina teškog, mukotrpnog rada sa ljudima i put kojem ja ne vidim stanicu“, kazala je Vujović.

Iako ponosna na postignuto, ističe da je sve teže prihvatiti činjenicu da izostaje ozbiljna državna strategija za borbu protiv siromaštva.

„Zašto nemamo vizionare koji bi smislili dobru strategiju borbe protiv siromaštva, da se ona ne svodi samo na neke socijalne kartone, iza kojih ljudi koji ih pišu i stvaraju ne vide stvarna lica ljudi u potrebi? Sve se svodi na neke brojke“, upozorila je ona.

Devedesetoro djece i stari ljudi kojima je obrok pitanje opstanka
Posebno težak položaj, prema njenim riječima, imaju stariji sugrađani i djeca. Za mnoge od njih siromaštvo nije samo nedostatak novca, već i osjećaj da su prepušteni sami sebi.

„Gladni jesu, jer nemaju taj jedan obrok koji život znači. Ali to su ljudi gladni pomoći sistema. Moram da budem potpuno otvorena: najveći problem su stari ljudi. Uz to su problem i djeca, jer naša kuhinja hrani 90 djece na dnevnom nivou. To je Bogu zaplakati“, kazala je Vujović.

Ona je naglasila da je najopasnije to što djeca odrastaju u siromaštvu iz kojeg, bez institucionalne podrške, teško mogu da izađu.

„Njima treba državno uže da se spusti u bunar i da izvadi ljude iz beznađa. Ako to ne budemo uradili, mi idemo u mnogo teške dane“, poručila je.

Upozorila je i da povećanje zarada, koje načelno podržava, ne donosi očekivano poboljšanje ako ga istovremeno prati rast cijena osnovnih životnih namirnica.

Prvi put se razmišlja o zatvaranju Narodne kuhinje
Poslije osam godina neprekidnog rada, članice Udruženja suočavaju se sa pitanjem koje do sada nijesu ozbiljno postavljale – mogu li i dalje same nositi teret pomoći najsiromašnijima?

„Vjerujte mi da prvi put sada, poslije osam godina, često razgovaram sa Ženama Bara da li bi bilo normalno i da li bi bilo u redu da mi podijelimo paketiće našoj djeci za Novu godinu i da se pozdravimo sa narodnom kuhinjom“, otkrila je Vujović.

Istakla je da humanost pojedinaca, ma koliko dragocjena, ne može trajno zamijeniti obaveze države.

„Ukoliko se država ne osvijesti i nešto ne uradi po ovom pitanju, mi ne možemo vječno da se oslanjamo na dobrotu čovjeka, na dobrotu dobrotvora. Ovo je problem državni“, poručila je.

Dodatnu težinu situaciji daje podatak da od 250 korisnika kuhinje njih oko 200 nema sopstveni dom.

„Pa da imaju dva primanja u kući, oni klizaju u siromaštvo. I to je siromaštvo bez povratka“, upozorila je Vujović.

„Teta Ljiljo, nemamo da platimo stanarinu“
Koliko su ovi problemi bolni pokazuje i priča o petnaestogodišnjoj djevojčici koja je zatražila pomoć za svoju porodicu.

„Stiže mi poruka djevojčice od 15 godina: ‘Teta Ljiljo, molim vas, možete li nekako mojoj mami da pomognete, jer mi nemamo stanarinu da platimo?’“, ispričala je Vujović.

Tokom razgovora saznala je da porodica često nema novca ni za školsku užinu.

„Znam da ima obrok kod nas, znam da ima školski pribor, znam da ima garderobu. Ona onako ćutljivo, stidljivo kaže: ‘Teta Ljiljo, mi često nemamo za užinu’. Pa to je duša da te zaboli“, kazala je.

Vujović je naglasila da ovakve životne situacije nijedno nevladino udruženje ne može samostalno da riješi.

Zbog toga smatra neophodnim razvoj socijalnog stanovanja i neposredniji rad institucija sa ugroženim porodicama.

„Mi radimo osam godina, još niko nije kročio u našu kuhinju da vidi ko su ti ljudi. Ako se bavite samo papirima i statistikom i pravite programe za ljude koje ne poznajete, kako ćete im pomoći?“, upitala je.

Pohvalila je pojedine mjere Opštine Bar, poput subvencionisanja školskih užina, sportskih i vannastavnih aktivnosti i školskog pribora, smatrajući da bi taj primjer trebalo da slijede i druge opštine.

Ipak, ukazala je da postoje porodice koje nijesu u stanju čak ni da samostalno popune dokumentaciju potrebnu za ostvarivanje tih prava.

Rabrenović: Mi gasimo požar, a država mora da rješava uzroke
Predstavnica Udruženja „Žene Bara“ i profesorica njemačkog jezika Jasmina Rabrenović istakla je da humanitarni rad može ublažiti posljedice siromaštva, ali ne i otkloniti njegove uzroke.

„Mi smo organizacija koja pomaže ljudima, ali mi, dakle, gasimo neki požar. Država mora da ima jasan sistem i plan kako da se pomogne tim ljudima“, poručila je Rabrenović.

Ona smatra da je neophodan konkretan državni akcioni plan, uključujući i izmjene određenih zakonskih rješenja.

Podsjetila je da rad Udruženja ne obuhvata samo pripremu i podjelu obroka. Članice pomažu i u renoviranju neuslovnih stambenih objekata, pa čak i izgradnji kuća, uz podršku građevinskih firmi i donatora.

Sredstva za Narodnu kuhinju obezbjeđuju i pripremanjem keteringa za kompanije i različite događaje.

„Dosta često nas angažuju razne firme da im pravimo ketering. Mi to sve napravimo, odnesemo, a novac koji se nama uplati opet ide za narodnu kuhinju“, objasnila je Rabrenović.

Udruženje sarađuje sa Turističkom organizacijom Bara, Kućom maslina i brojnim privrednim subjektima, a tradicionalnu barsku kuhinju predstavljalo je i na manifestacijama u Novom Sadu, Beogradu i Sloveniji.

Pomoć koja vraća dostojanstvo i samopouzdanje
Pored obezbjeđivanja hrane i osnovnih životnih uslova, „Žene Bara“ nastoje da pomognu korisnicama da steknu nove vještine i postanu samostalnije.

Svakog petka organizuju radionice pletenja, slikanja i izrade rukotvorina, koje, osim praktičnog znanja, pružaju i psihološku podršku.

„Prije svega, to je psihološka podrška, a onda i usvajanje vještina koje će im sigurno kasnije valjati“, objasnila je Vujović.

Udruženje danas okuplja 21 volonterku, a za osam godina postalo je jedan od najprepoznatljivijih oslonaca ugroženim građanima Bara.

„Nevladino udruženje ‘Žene Bara’ je, bez imalo lažne skromnosti, postalo jedna mala institucija za ovih osam godina“, zaključila je Vujović.

Ko će nahraniti djecu ako se kuhinja zatvori?
Osam godina „Žene Bara“ pokazuju koliko daleko mogu da dosegnu dobrota, upornost i solidarnost. Ali njihova najnovija upozorenja otvaraju pitanje na koje odgovor ne mogu dati ni volonterke ni donatori, već nadležne institucije.

Šta će biti sa 90 djece koja svakodnevno dobijaju obrok u Narodnoj kuhinji ako se njena vrata jednog dana zaista zatvore? Ko će pomoći starijima, porodicama bez doma i djeci koja odrastaju brinući o stanarini umjesto o školskim obavezama?

Humanost je dragocjena, ali ne smije postati izgovor za odsustvo sistemskih rješenja. Država koja želi da pobijedi siromaštvo mora da upozna ljude iza statističkih podataka, obezbijedi im stvarnu podršku i pruži priliku da izađu iz začaranog kruga nemaštine.

Jer, najteža vijest iz Bara nije samo to što 90 djece zavisi od obroka Narodne kuhinje.

Najteže je to što se, poslije osam godina nesebične borbe, žene koje ih hrane pitaju koliko još mogu da izdrže.