Za Morinj spomen-ploča sa tekstom sramote i laži, za naše žrtve tišina: Čija je istorija važnija?
PIŠE: Milenko Jovanović
Postoje trenuci kada jedna skupštinska odluka otvori mnogo dublja pitanja od onih koja su zapisana u zakonskom tekstu. Usvajanje izmjena Zakona o spomen-obilježjima u Skupštini Crne Gore upravo je takav trenutak. Iza naizgled administrativne mogućnosti da se naknadno legalizuju već postavljena spomen-obilježja stoji mnogo ozbiljnija rasprava - ko ima pravo da tumači prošlost, čije žrtve zaslužuju javno sjećanje i smije li istorija postati predmet diplomatskih ustupaka?
Izmjene koje je predložila Bošnjačka stranka otvaraju mogućnost da Vlada Crne Gore naknadno odobri spomen-ploču u Morinju, postavljenu 10. oktobra 2022. godine na prostoru nekadašnjeg sabirnog centra JNA, o čemu danas pišu "Vijesti". Ta ploča sramote i laži već godinama predstavlja sporno pitanje u odnosima Podgorice i Zagreba, a njeno trajno očuvanje jedan je od zahtjeva Hrvatske u rješavanju bilateralnih pitanja.
Podsjetimo, nadležna inspekcija ranije je naložila uklanjanje ploče zbog nepoštovanja propisane procedure i nedostatka neophodne saglasnosti. Sada se zakon mijenja tako da Vlada, pozivajući se na poseban javni interes, može naknadno odobriti zadržavanje već postavljenog obilježja.
Novi član 16a predviđa da se prilikom odlučivanja cijene istorijski i društveni značaj, sjećanje na žrtve, ljudsko dostojanstvo i istorijska utemeljenost spomen-obilježja.
Ali upravo tu nastaje suštinsko pitanje - ako su istorijska istina i ljudsko dostojanstvo mjerila, zašto se o spornom natpisu u Morinju ne vodi jednako ozbiljna rasprava kao o njegovom očuvanju?
Na postojećoj ploči upotrebljena je formulacija o „velikosrpskoj agresiji“, koja , bez ikakve dileme predstavlja laž i ciljanu manipulaciju, i ujedno čitavom obilježju daje političku i nacionalnu dimenziju. Za mnoge Srbe to nije samo pitanje tumačenja ratova devedesetih, već i pitanje kolektivnog označavanja jednog naroda kroz događaje za koje odgovornost mora biti individualna.
U Morinju su, kako se često to predstavlja javnosti, zatočenici bili izloženi zlostavljanju, što je konstatovano i pravosnažnim sudskim presudama. To se ne smije poricati, niti se patnja bilo kojeg čovjeka smije umanjivati. Ali priznavanje zločina ne podrazumijeva prihvatanje svake monstruozne laži i morbidne političke kvalifikacije koja se naknadno ukleše u kamen.
Zato se mora postaviti i pitanje razmjere, istorijske preciznosti i jednakih aršina u kulturi sjećanja. Naročito kada se istovremeno o brojnim srpskim žrtvama devedesetih govori nedovoljno, a njihovo stradanje ne dobija ni približnu institucionalnu pažnju.
Koliko je spomen-obilježja posvećeno srpskim civilima ubijenim, protjeranim ili nestalim tokom ratova devedesetih? Koliko je njihovih porodica dočekalo da se njihova patnja dostojanstveno obilježi? I zašto bi put ka evropskom pomirenju morao da podrazumijeva prihvatanje jednog istorijskog narativa, umjesto ravnopravnog suočavanja sa svim zločinima?
Dodatnu težinu ovom pitanju daje činjenica da je Hrvatska očuvanje ploče uvrstila među bilateralne zahtjeve prema Crnoj Gori. Zagreb, kao članica Evropske unije, ima snažniju pregovaračku poziciju, ali upravo zato ostaje otvoreno pitanje gdje prestaje legitimno rješavanje međudržavnih sporova, a počinje uslovljavanje istorijskog sjećanja.
Bošnjačka stranka, koja učestvuje u vladajućoj većini, predložila je izmjene i saopštila da su usmjerene ka normalizaciji odnosa sa Hrvatskom. Međutim, njena inicijativa zaslužuje i drugačije preispitivanje - da li je zakonodavstvo najbolje mijenjati povodom jednog konkretnog spomen-obilježja, čije je postavljanje već osporeno zbog procedure?
Istovremeno, Skupština je usvojila i izmjene Zakona o sportu, koje otvaraju mogućnost da se iz naziva kotorskog bazena ukloni ime Zorana Gopčevića. I to je jedno od otvorenih pitanja u odnosima sa Hrvatskom.
Tako se u istom političkom trenutku otvara mogućnost da jedno spomen-obilježje, postavljeno bez propisane procedure, bude naknadno odobreno, dok se za drugo javno obilježje stvara zakonski osnov za promjenu naziva. Zbog toga je neophodno jasno objasniti građanima po kojim se kriterijumima donose takve odluke.
Konačno, srpske žrtve ne smiju biti nevidljive. Njihovo stradanje nije manje vrijedno od stradanja drugih naroda. Niti, a se razumijemo, pravo na dostojanstveno sjećanje može zavisiti od trenutnih "diplomatskih interesa".
Ako Crna Gora želi da gradi istinsku kulturu sjećanja, onda mora imati snage da govori o svim žrtvama, bez nacionalne selekcije. Mora priznati zločine tamo gdje su dokazani, ali i odbaciti svako pojednostavljivanje istorije koje kolektivnu krivicu stavlja iznad lične odgovornosti.
Evropski put Crne Gore ne bi trebalo da bude put zaborava, niti put na kojem se spomen-ploče i nazivi javnih objekata pretvaraju u sredstvo manipulacije, nametanje lažnih i izmišljenih istorijskih "događaja", kao i političke trgovine.
Veoma mnogo se priča poslednjih godina i mjeseci o potrebom za pomirenjem. I kad samo kod toga, sstinsko pomirenje ne nastaje onda kada jedna strana dobije sve što traži, već onda kada svako stradanje dobije poštovanje, a svaka istorijska tvrdnja bude podložna istim kriterijumima istine.
Jer ako je sjećanje zaista ljudska i civilizacijska obaveza, onda ono ne smije imati ni privilegovane narode, ni zaboravljene žrtve.
