ZNAMENITI SRBI: Andrija Zmajević, nadbiskup barski i primas Srbije
PIŠE: Mićo Lutovac
Istorija Boke Kotorske i južnog primorja u XVII vijeku ne može se razumjeti ako se iz nje nasilno izvadi srpsko ime, srpski jezik i ćirilica. Svaki takav pokušaj nije naučni poduhvat, već ideološka operacija naknadnog prekrajanja prošlosti. U vremenu u kojem danas živimo, kada se istorijske činjenice sve češće podvrgavaju političkim potrebama sadašnjice, posebnu težinu imaju oni izvori i ličnosti koje govore same za sebe, jasno, nedvosmisleno i bez potrebe za tumačima. Među njima, porodica Zmajević iz Perasta i naročito Andrija Zmajević zauzimaju mjesto koje je nemoguće zaobići, a još teže relativizovati.
U doba baroka, na prostoru Boke i južnog primorja, kulturni život se odvija u složenom jezičkom i civilizacijskom okviru. Latinski i italijanski su jezici administracije, crkvene hijerarhije i visokog obrazovanja, ali se paralelno, sve snažnije i svjesnije, javlja potreba da se piše i stvara na narodnom jeziku. Taj jezik sami pisci nazivaju „slovinskim“, po dubrovačko-dalmatinskoj tradiciji, ali pod tim imenom oni ne misle na nekakvu apstraktnu slovensku masu, već na konkretan narod, njegovu istoriju, pamćenje i jezičku stvarnost. To je srpski narodni jezik primorja, oblikovan u istom kulturnom krugu kao i onaj u unutrašnjosti srpskih zemalja.
Perast u XVII vijeku postaje središte te duhovne i književne aktivnosti. Za razliku od današnjih površnih tumačenja, Perast nije bio tek lokalna pomorska varošica, već prostor u kojem se formira jedna samosvjesna elita, duboko ukorijenjena u srpsko istorijsko iskustvo. Posebna karakteristika tog peraštanskog kruga jeste pojava porodične književnosti. Pisanje, obrazovanje i kulturna misija ne doživljavaju se kao individualni izlet, već kao nasljeđe i obaveza koja se prenosi s koljena na koljeno. Upravo u tome leži njihova snaga i istrajnost.
Među tim porodicama, Zmajevići stoje izdvojeno. Ne samo po obimu i značaju djela, već po jasnoći identitetske svijesti koju su ostavili za sobom. Andrija Zmajević, arhiepiskop barski i primas Srbije, nije tek jedan od mnogih baroknih pisaca, već ličnost koja u sebi spaja duhovnu vlast, književni rad i nacionalnu ideju. On izričito navodi da su Zmajevići porijeklom sa Njeguša i da je njihov dolazak u Boku povezan sa istorijskim slomom države Crnojevića.
Taj podatak ima mnogo širi značaj od porodične hronike: on svjedoči o kontinuitetu srpskog stanovništva, o kretanjima naroda pod pritiskom velikih sila i o tome kako se srpsko biće sa planine spušta ka moru, ne gubeći svoj identitet.
Imenovanje Andrije Zmajevića za nadbiskupa barskog i primasa Srbije 1671. godine dodatno potvrđuje njegov istorijski položaj. Titula primasa Srbije u to vrijeme nije bila simbolička, već duboko politička i duhovna. Kako Bar ostaje pod osmanskom vlašću, Zmajević stoluje u Budvi, ali ne napušta ni svoju titulu ni svoje shvatanje prostora kojem pripada. On 1690. godine sebe naziva „načalnikom kraljevstva Serbije“, što je formulacija koja ruši sve kasnije pokušaje da se srpsko ime sa ovih prostora prikaže kao naknadno ili nametnuto.
Njegovi odnosi sa srpskim pravoslavnim prvacima dodatno osnažuju tu sliku. Prijateljstvo sa mitropolitom Vasilijem Jovanovićem, Svetim Vasilijem Ostroškim, i sa patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem, koga naziva „po starini zemljakom našim“, pokazuje da je kod Zmajevića nacionalna pripadnost bila iznad konfesionalnih podjela. U vremenu kada su vjerske granice često korišćene kao sredstvo politike, on ostaje čvrsto svjestan da pripada srpskom narodu, bez obzira na to što je katolički arhijerej. Njegova čuvena rečenica da je „vatreni katolik i vatreni Srbin“ ne ostavlja prostor za dvostruka čitanja.
Posebnu težinu ima njegov odnos prema jeziku i pismu. Andrija Zmajević uči crkvenoslovenski jezik i ćirilicu i upravo tom pismu daje posebno mjesto. On izričito ističe da se ćirilicom služi „čitava naša nacija“, čime jasno definiše i narod i njegovo pismo. U vremenu kada je latinica bila dominantna u katoličkom svijetu, njegovo svjesno korišćenje ćirilice predstavlja čin identitetskog otpora i samopotvrđivanja.
Njegovo kapitalno djelo, „Ljetopis crkovni“, pisano je na slovinskom jeziku, u ćiriličnoj i latiničnoj verziji, ali je ćirilica suštinska, dok je latinski dat kao paralelni prevod. Taj dvojezični i dvopismeni postupak nije znak kolebanja, već jasna namjera da se srpski jezik i pismo afirmišu u širem evropskom i crkvenom kontekstu. Oslanjajući se na Mavra Orbina i druge istoričare, Zmajević u tom djelu veliča prošlost slovinskog naroda, ali najviše prostora, pažnje i emocije posvećuje istoriji Srbije. Upravo tu je njegov rodoljubivi ton najizraženiji.
Kao barokni pjesnik, Zmajević je snažno povezan sa dubrovačkom književnošću i idejama slovenskog baroka, ali ta povezanost ne poništava njegovo srpstvo, već ga dodatno utvrđuje. U „Slovinskoj Dubravi“, nastaloj pod utiskom razornog zemljotresa u Dubrovniku, on ne žali samo jedan grad, već sudbinu čitavog kulturnog prostora kome i sam pripada. Ta pjesma je istovremeno i plač i opomena, i književno svjedočanstvo i nacionalni dokument.
Zagrebački katolički list 1858. godine jasno i zvanično Andriju Zmajevića naziva Srbinom, i to nikome nikada nije bilo sporno.
Zato Zmajevići iz Perasta nisu ni izuzetak ni margina, već jasan dokaz da je srpsko ime na Jadranu bilo živo, svjesno i javno ispovijedano u XVII vijeku. Njihova odanost srpskom jeziku, ćirilici i istorijskom pamćenju nije plod naknadnih interpretacija, već činjenica utemeljena u tekstovima, izjavama i djelima koja su nam ostavili.
Da zaključim - ko danas, uprkos svemu ovome, pokušava da iz istorije Boke i južnog primorja izbriše srpsko ime, taj ne vodi naučnu raspravu, već nastavlja jedan stari projekat kulturnog obezličavanja. Andrija Zmajević i Zmajevići u cjelini stoje kao tvrda, nepomična činjenica nasuprot svakoj reviziji: srpstvo na našem primorju je iznad svega kontinuitet i istorijska stvarnost zapisana ćirilicom, potpisana imenom i zapečaćena vremenom. Sve drugo je pokušaj da se prošlost prilagodi sadašnjim potrebama, a ne da se sadašnjost suoči sa istinom prošlosti.
