Ni "P" od pravde u Crnoj Gori: Maskirane kukavice koje su pretukle Gojka Raičevića, nepoznate i nakon sedam godina

Od batina je Raičević dobio krvne podlive u krsno-slabinskom predjelu i tešku povredu koljena. Tukli su ga sa mučki, krvnički, tukli su ga s leđa. Samo nedelju dana kasnije, policija je Gojka Raičevića još jednom - pretukla. Pretukla je Raičevića za svaki slučaj, jer ne košta ništa ili beznačajno malo pretući - novinara

***

Na današnji dan prije sedam godina, glavni urednik portala IN4S Gojko Raičević, rođeni Baranin ( i Crmničanin) je vršeći svoju profesionalnu novinarsku dužnost izvještavao sa mirnih građanskih protesta u organizaciji Demokratskog fronta, koju su se održavali ispred Skupštine Crne Gore.

Toga dana je na raskrsinici Bulevara Svetog Petra Cetinjskog i ul. Stanka Dragojevića postavljen policijskih kordon koji je građanima zabranjivao bilo kakvo kretanje u pravcu Skupštine.

Gojko Raičević je, postupajući po takvoj naredbi policije, zauzeo pristojnu distancu i s nje snimao sva dešavanja u pozadini. Međutim, u jednom trenutku, kada su poslanici DF-a pokušali da prođu kordon i da se upute ka Skupštini, njih je policija primjenom brutalne sile u tome spriječila i prinudno privela.

Raičevića, koji se tom prilikom približio policiji kako bi događaj bolje osmotrio i podržao slobodu kretanja poslanika, policija je privela i potom bestijalno pretukla. Od batina je Raičević dobio krvne podlive u krsno-slabinskom predjelu i tešku povredu koljena. Tukli su ga sa mučki, krvnički, tukli su ga s leđa. Samo nedelju dana kasnije, policija je Gojka Raičevića još jednom – pretukla. Pretukla je Raičevića za svaki slučaj, jer ne košta ništa ili beznačajno malo pretući – novinara. Tome tada režimu najeftinija je bila cijena prebijanja novinara. Čak i do onog najgoreg. Ne košta a najčešće se i isplaćivalo.

To je je bila još jedna epizoda brutalnog progona novinara u Crnoj Gori. Koliko su se dostojanstvo i bezbjednost novinara u Crnoj Gori tada cijenili, najbolje govori presuda Višeg suda u Podgorici br. Gž 3048/18 od 5.4.2018, koji je presudio da prebijanje novinara u dva navrata državu treba da košta – hiljadu evra. Toliko je Viši sud dosudio Raičeviću na ime naknade štete. Od toga, 500 evra na ime povrede prava na dostojanstvo ličnosti, i 500 evra na ime povrede prava na primanje i saopštavanje informacija. Naknade zbog pretrpljenih fizičkih bolova i strahova, nije bilo. Novinar je dužan da se ne plaši od prebijanja a fizičke bolove mora da istrpi.

A upravo taj sud je predsjedniku Milu Đukanoviću svojevremeno na ime povrede časti i ugleda dosudio desetorostruki viši iznos – čak 10.000 evra. Deset puta je njegov ugled i čast veći i vredniji od časti novinara. A uz sve to njega niko nije tukao ni omalovažavao, prosto su ga verbalno uvrijedili novinari. Ali ta uvreda je po umu Višeg suda deset puta gora i veća od teškog prebijanja i bizarnog podlačkog ponižavanja jednog novinara.

Raičević ispred KCCG 17. oktrobra 2015. godine
Tu treba istaći da novinar Gojko Raičević nije zazirao već čak prezirao staru vlast, tj. imao stav i mišljenje kritičko, novinarsko i lično. E to je bivši režim smatrao opravdanim čak društveno poželjnim da prebija takve novinare i ljude. I čak da ubija.

Presuda Višeg suda je oborena. Vrhovni sud je presudom br. Rev. 1083/19 od 3.12.2019. zauzeo stav da je “cijena torture novinara” malo viša. Vrhovni sud tu cijenu nije video kao desetorostruko nižu u odnosu na cijenu povrede časti Predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića – nego trostruko nižu. Dosudio je 3.000 evra. Kolika je stvarna cijena prebijanja, ponižavanja i ubijanja novinara u Crnoj Gori? Koliko bi Predsjedniku Crne Gore bilo dosuđeno para da ga je neko prebijao i ponižavao? Milion US dolara i to ne kao satisfakcija za bol, povredu časti, već tek kao mali – flaster. Kažu nam ustavi i sve međunarodne konvencije, precedenti i adrese da je SVAKO pred zakonom – JEDNAK. Da li? Crnoj Gori ne može biti bolje sve dok se svi ljudi u svojim pravima i pravu na čast i na dostojanstvo ne izjednače. A novinari? Poteošna roba koja i žulja i svrbi i smeta. Kome? Pa onima čija savjest nije čista.

Uzgred Gojko Raičević pamti svaki udarac i psovku i još osjeća i duša mu trpi taj nepodnošljiv smrad pomješane mržnje i slasti onih koji su ga tukli. Prebijan je i prinudno privođen više puta “i Gojko Raičević – i novinar” – kojem je to ime. Da nije novinar, možda ovog prvog (Gojka Raičevića), ne bi prebijala i iživljavala se nad njim policija. Da je pak ovo drugo, da je samo on: Gojko Raičević a – da nije novinar, možda policija ne bi bila tako brutalna, ili bi se makar sladila manje.

Bar blaže a i naknada štete za povredu časti bi bila možda kudikamo i pravičnija, ili čak kao ona cijena časti – Predsednika Crne Gore.

Po svemu sudeći najveći udes je u tome što je Gojko Raičević novinar, hrabar i čestit, naš Crmničanin, naš Srbin, sve to skupa zajedno sublimisano u jednu jedinstvenu nepokornu cjelinu. Prebijanje baš tih i takvih je privilegovana “djelatnost” svih poltrona onom “najprvijem” KRAJNJEM NALOGODAVCU. Takav je ovdje red. Biti uviđavan – ka njemu i s obzirom na sve to – ko je on. A novinar Gojko Raičević svojeglav, glasan i bučan. Čak i da napiše da je nešto puklo pod Goricom. Možda grom ili trafostanica ili eksplozivna naprava? Logično? Nije? Hapšen je i zbog svog prava na sluh.
Sve je to negdje u nekim tajnim tefterima uredno popisano, regulisano i registrovano. Pred nama ostaje samo jedno jednostavno pitanje – dokle? Dokgod ne budu pred zakonom i sudom svi ljudi i novinari kao pred Bogom – jednakih časti.

U proteklom periodu, nakon smjene diktature Mila Đukanovića, mijenjale su se Vlade, ministri, sudije i savjeti, a ono što je ostalo nepromjenjeno je odnos institucija prema glavnom uredniku IN4S.