Sudbinski susret u Barseloni: Ljubav, noć i čovjek sa tajnom 

Autorka: Slađana Pečurica

KNJIŽEVNI FELJTON

| Iz romana „Svjetionik na ivici svijeta“ |

2/3 U drugom nastavku romana „Svjetionik na ivici svijeta“ Samanta upoznaje Volkana, a njihovo putovanje dobija neočekivan obrt.

........................................................................................

SUSRET U METROU

Umorna od dugog hoda, ali ispunjena utiscima, odlučila je da izbjegne gužvu na ulicama i siđe u metro. Stanica je bila užurbana, pravi podzemni lavirint kroz koji su prolazile hiljade nepoznatih lica. Ljudi su žurili, gledali telefone, razgovarali i ulazili i izlazili iz vagona. Dok je stajala na peronu, čekajući voz, kroz masu ljudi koji su žurili u svojim pravcima, njen pogled se odjednom zaustavio.

Nasuprot nje stajao je muškarac neobične i snažne energije, koja se izdvajala iz opšteg sivila i užurbanosti podzemne stanice. Zvao se Volkan. Imao je prodoran, inteligentan pogled i držanje nekoga ko tačno zna kuda ide, ali umije da zastane pred ljepotom. Kada su se njihove oči srele u toj sekundi između dolaska i odlaska vozova, prostor između njih kao da je utihnuo. Bio je to onaj rijedak, sudbonosni trenutak u metrou, u gradu koji nikada nije planirala da zavoli, kada prepozna nekoga koga nikada ranije nije vidjela – ali osjeti da će joj promijeniti život.

Prostor između njih je utihnuo, a onda je Volkan, vođen istim neobjašnjivim impulsom, napravio onih nekoliko sudbonosnih koraka kroz masu i prišao joj. Prve riječi koje su razmijenili na peronu bile su jednostavne, ali je njihov eho najavio sve ono što dolazi. Kroz razgovor koji je počeo lagano, a ubrzo prerastao u duboko prepoznavanje, Samanta je polako slagala kockice o tome ko je muškarac koji je preko noći srušio njene strogo postavljene zidove opreza.

Volkan je bio čovjek fascinantne biografije i upečatljivog izgleda. Visok, atletske građe, sa crtama lica koje su odavale snažan karakter i odlučnost, nosio je u sebi šarm svjetskog putnika. Bio je uspješan politikolog, bivši sportista i strastveni kolekcionar umjetnina, čovjek koji je proputovao svijet, ali je u Barseloni pronašao svoju kreativnu bazu.

Njegov intelekt bio je jednako prodoran kao i njegov pogled, posjedovao je rijetku sposobnost da istovremeno analizira strukturu modernih zgrada i da sa nevjerovatnom strašću govori o skrivenim poetskim kutcima Evrope. U njegovom glasu osjećala se sigurnost čovjeka koji je ostvario svoje ambicije, ali čije srce nije postalo imuno na ljepotu i iznenađenja života.

Dok su razgovarali, Samanta je uvidjela da ispred sebe ima ravnog sebi – nekoga ko ne nudi površne komplimente, već razumije jezik njenih tišina, njenih knjiga i njenih bjegova. Kada su izašli iz podzemnog lavirinta metroa na toplo barselonsko sunce, Volkan ju je poveo do svog automobila. Bio je to prelijepi, savršeno očuvani oldtajmer kabriolet, mehaničko remek-djelo zelene boje sa kožnim sjedištima, koje je odisalo estetikom zlatnog doba automobilizma. Sa spuštenim krovom, automobil je ubrzo sjekao široke bulevare, ostavljajući iza sebe gradsku prostranost.

MONŽUIK

Volkan je vozio vješto, vodeći ih krivudavim putevima koji su se penjali visoko iznad Barselone, prema brdu Monžuik. Dok je mediteranski vjetar mrsio Samantinu kosu, pred njima se otvorio nestvaran panoramski pogled na čitavu katalonsku prijestonicu i beskrajno plavetnilo mora u daljini. Iz te perspektive, grad je izgledao poput ogromne makete, u kojoj su se preplitali Gaudijevi tornjevi, krovovi i savremeni bulevari.

Sjedeći u luksuznom oldtajmeru, pored čovjeka koji je za samo nekoliko sati postao centar njenog novog svijeta, Samanta je osjetila kako se barijere koje je godinama gradila polako tope. Prvi put nakon dugo vremena, dozvolila je sebi da ne misli o tome šta bi trebalo, već samo o tome šta želi. I upravo joj je taj osjećaj, više od pogleda koji se pred njom pružao, djelovao kao prava sloboda. Nakon vožnje koja im je pružila osjećaj da drže cijeli grad na dlanu, Volkan joj je predložio mjesto koje ju je potpuno iznenadilo. Vratio je auto prema gradu i parkirao nedaleko od monumentalnog stadiona.

Sport je u životu nikada nije zanimao, za nju su stadioni bili mjesta rezervisana za statistiku i masu u kojoj se gubi individualnost. Međutim, pod Volkanovim vođstvom, odlučila je da zakorači u taj novi svijet bez predrasuda.

Kada su ušli, huk publike ju je doslovno zapljusnuo poput snažnog morskog talasa. Desetine hiljada glasova stopilo se u jedan jedinstven, ritmičan eho, praćen zastavama koje su se vijorile u vazduhu i energijom koja je podizala temperaturu na tribinama. Iako i dalje nije pratila samu igru na terenu, Samanta je ostala fascinirana tom nevjerovatnom psihologijom mase. Sviđala joj se ta iskrena, sirova buka, to kolektivno disanje ljudi koji su u tom trenutku zaboravili na svoje svakodnevne brige, uloge i maske. Te noći Barselona ih je spojila na način koji nijesu mogli da predvide.

NOĆ KOJA MIJENJA SVE

Pogled na osvijetljene tornjeve u daljini i sjenke koje su presijecale barselonske bulevare davao je čitavoj noći filmsku atmosferu. Volkan je iznenada skrenuo prema privatnoj stazi na periferiji grada, gdje se te noći održavala noćna trka klasičnih i sportskih automobila. Buka motora, miris goriva i vrelih guma ispunili su vazduh. Samanta je posmatrala bljeskove farova kako sijeku mrak dok su moćne mašine prolijetale pored njih. Osjetila je kako joj adrenalin ponovo struji kroz vene. Grad više nije bio samo spomenik istorije, već živa scena na kojoj se, pod svjetlima noći, izazivala sudbina. Nakon trke, Volkan ju je poveo dalje, kroz osvijetljene ulice Barselone, sve dok se nisu našli iznad grada. Ispod njih su svjetla blistala poput rasutih zvijezda, a more je u daljini nestajalo u tamnom plavetnilu noći. Na kraju puta, pored kamenog vidikovca, čekao ih je automobil koji je izgledao kao da je upravo izašao iz nekog drugog vremena.

Bio je to elegantni, restaurirani klasični kabriolet, sa dugim zaobljenim linijama, spuštenim vjetrobranom, kožnim sjedištima boje lješnika i hromiranim detaljima koji su blistali pod uličnim svjetlima. Nije imao ništa od hladne savršenosti modernih automobila.

Imao je karakter. Samanta je zastala pred njim, osmjehujući se.

„Ovaj put nema trke?“ upitala je. Volkan joj je otvorio vrata. „Ne. Ovaj put samo Barselona.“ Polako je sjela na mjesto suvozača. Hladan noćni vazduh obgrlio joj je ramena dok se svila njene haljine lagano pomjerala na vjetru.

U unutrašnjosti se miješao miris patinirane kože, metala i noći. Kada je Volkan pokrenuo motor, duboki zvuk automobila razlio se tihom ulicom, a Samanta je osjetila onu poznatu, gotovo zaboravljenu lakoću.

Dok su se spuštali prema gradu, prolazili su pored kafića ispunjenih ljudima, terasa na kojima se čuo smijeh i ulica prepunih prolaznika. Barselona je i u kasne sate živjela svojim ritmom. Muzika je dopirala kroz otvorene prozore, svjetla su se presijavala po mokrom asfaltu, a negdje u daljini čuli su se uzvici prolaznika.

Dok je posmatrala tu masu ljudi, osjetila je kako je i sama postala dio te vibracije. A kada se okrenula prema Volkanu, u njegovim očima ugledala je isti onaj žar i slobodu koju je opisivala u svojim najljepšim putopisima.

Samanta je gledala svjetla grada kako promiču pored nje i prvi put nije željela da zna šta će biti na sljedećoj stranici. Željela je samo da je proživi.

BILJEŽNICA

Kasnije te večeri, kada se grad već presvukao u svoje noćno lice, Samanta i Volkan svratili su u mali lokal skriven između uskih ulica Barselone. Nije bio jedan od onih raskošnih restorana u koje su zalazili turisti. Bio je tih, gotovo skroman, sa nekoliko stolova, prigušenim svjetlima i zidovima na kojima su visile požutjele fotografije nekadašnjih gostiju. Sjela je preko puta Volkana i naručila piće. Posmatrala ga je kako nešto govori konobaru, kada je primijetila čovjeka koji je sjedio nekoliko stolova dalje. Bio je srednjih godina, neupadljiv na prvi pogled, ali sa nečim u držanju što je privlačilo pažnju. Nije razgovarao ni sa kim. Ispred njega je stajala zatvorena kožna bilježnica, istrošena po ivicama, kao da je godinama prelazila iz ruke u ruku. Povremeno bi pogledao prema vratima, a zatim prema ulici, kao da nekoga čeka ili od nekoga strahuje. Kada su im se pogledi sreli, čovjek je na trenutak zastao. A onda je ustao i prišao njihovom stolu.

„Ako želite da vidite Barselonu kakvu vodiči ne poznaju“, rekao je tiho, „morate prestati da gledate ono što vam pokazuju.“

Volkan ga je pažljivo odmjerio. „A šta nam onda predlažete?“ Čovjek je pogledao Samantu.

„Da pogledate ono što su vjekovima pokušavali da sakriju.“

Iz unutrašnjeg džepa kaputa izvadio je nekoliko presavijenih papira, ali ih nije pružio. Samo ih je na trenutak pokazao, kao dokaz da njegove riječi nisu prazne. Govorio je o starim podzemnim prolazima, zapečaćenim prostorijama, privatnim arhivima i dokumentima koji nikada nisu dospjeli u javnost. O mjestima čiji su tragovi nestajali sa mapa i o ključevima koji su se generacijama prenosili iz ruke u ruku. Spomenuo je stare spise, šifre i imena ljudi čije su porodice decenijama čuvale tajne koje nisu smjele izaći na svjetlost dana. Samanta ga je slušala gotovo bez daha.

„I sve je to zapisano?“ upitala je. Čovjek je spustio pogled prema svojoj kožnoj bilježnici. „Ne sve. Ali dovoljno da promijeni ono što mislite da znate.“

Napomena: Roman je fikcionalno djelo; stvarne lokacije i istorijske ličnosti dio su književnog ambijenta.

(Nastaviće se: "Tajna kožne bilježnice".)