PIŠE: Perica Đaković
Možda su se neki koji čitaju povremeno ili s vremena na vrijeme kolumne sa mojim potpisom, upitali da li sam se dao u tihovanje, ili što je naš nobelovac Ivo Andrić napisao da ponekad dođe vrijeme kada poneki zaćute i prepuste riječi i djela drugima. Oni su, moram priznati, bili djelimično u pravu sa takvim razmišljanjem, jer pokušavati ispravljati „krivu Drinu“ još da ja znam nikome nije pošlo za rukom pa ponajmanje će to poći za rukom mojoj malenkosti.
I sigurno da bih i dalje tihovao, jer i vrijeme je godišnjih odmora, barem za naše političare, da ne bi ovog Evropskog prventsva u atletici gdje je jedna Kninjanka ni kriva ni dužna postala heroina nacije, nacije kojoj je prišla zbog korjena svojih predaka i dostojanstveno zastupala zemlju koju je zagrilila kao svoju nekadašnju Krajinu.
Ništa manje nije se borila od čuvenih patriotskih „Lavica“, od crnogorskih „Ajkula“, da ne spominjem druge sportiste koji su sa više ili manje uspjeha branili boje Crne Gore, poput „Sokolova“ koji su prečesto kad je to nacija od njih ponajviše očekivala ostajali bez krila, samo sa nejakim paperjem na sebi.
Nije ta Marija Vuković kriva što mi imamo ljude iskrivljene pameti, što je za njih važnije ko će glasnije da pjeva himnu držeći ruku na srcu, srcu koje su prečesto zaboravili da „ostave“ na sportskom terenu. Nisu ni oni krivi, takve su ih stvorili naši kvazi političari.
Sjećam se dobro a i svi pošteni građani će se prisjetiti tekstova jednog novinara koji je čak znao da zamjeri našim vaterpolistima što u tišini prate intoniranje himne, nazivajući ih izdajnicima države, zaboravljajući da su oni igrali pod zastavom te države da se za nju žestoko bore, iako su sigurno mogli za više novca to da urade za neke druge nacionalne boje. Zar je u svijetu malo onih koji su to uradili ili i dalje rade?
Sjećam se i kada smo veliku Mariju obasipali hvalospjevima kada je Crnoj Gori donijela prvu atletsku medalju, kada je postala juniorska prvakinja svijeta, i to iz zemlje koja čak ni nema atletski stadion.
Sve joj mogu osporiti, ali talenat joj sigurno ne mogu, isto kao ni ljubav prema zemlji svojih predaka.
To što nekima „patriotama“ smeta što je ona Srpkinja iz Knina odakle je sa porodicom morala u koloni traktora da pobjegne te 95-te zbog pogroma zvanog „Oluja“ i kažu istoričari najvećeg etničkog čišćenja u istoriji.
Nakon kratkog boravka u Beogradu i Valjevu porodica se seli za Cetinje gdje otac dobija posao u tamošnjoj štampariji.
To što je postala prvi crnogorski sportista koja je osvojila svjetsku medalju od osamostaljenja Crne Gore i prvi put je za jednog individualnog sportistu svirana crnogorska himna za uspjeh na globalnom nivou, za takozvane patriote (samo ne znam ko im dodjeljuje takvo zvanje), slavlje je trajalo kratko.
Razlog, koji joj pokazaće se „patriote“ neće oprostiti, zbio se januara 2024. godine, kada je u jednom sumnjivom medijskom nastupu državni grb sa zastave nespretno nazvala „žabom“.
Nije vrijedilo ni njeno iskreno izvinjenje gdje je navela da nije imala namjeru da uvrijedi ni grb ni zastavu a niti samu sebe jer se ona pod tim simbolom takmiči širom planete.
Da to izvinjenje nije bilo iskreno, sigurno bi Marija promjenila nacionalni tim, ali ona to nije ni pomislila da uradi, već je i pored svih osuda, i to onih najcrnjih, nastavila da skače baš pod tim simbolima i da Crnoj Gori donosi nove uspjehe od kojih je ovaj posljednji iz Birmingema, gdje je iza sebe ostavila mnoge „favoritkinje“, baš za divljenje.
Za to novo evropsko odličje Mariji su čestitke stigle od predsjednika države Milatovića (sa Sarajevskog film festivala), predsjednika Skupštine Mandića i premijera Spajića, pa i gradnačelnika Cetinja Đuraškovića, a nije propustio priliku da se oglasi i počasni predsjednik opozicionog DPS-a.
Očekujemo čestitke i drugih političara, koji se baškare na morskoj obali, pomalo uspavani u nekom klubu, kafiću ili restoranu na, ne očekujući usred ljeta takav uspjeh sportistkinje bez mane i straha.
Da je kojim slučajem Marija skakala za neku susjednu nam zemlju koja je već u EU, kako bi se njen skok pratio po trgovima, plažama, i kakva bi euforija uslijedila nakon osvajanja evropske medalje u „kraljici sportova“, pa oni imaju u sebi ne samo veću sportsku kulturu, nego i patriotski naboj na kojem bi mnogo veće zemlje mogle da im pozavide, pa i većina naših sportskih novinara koji ni danas nisu Mariji oprostili nespretnost u izjavi.
Marija zaslužuje sve čestitke, čak i od političari patriota ili takozvanih građanista, na način kako je ona zastupala Crnu Goru koja hvata zalet za što skoriji ulazak u EU.
Gospodo, neću sada ni o našem evropskom poltronstvu, Satlerima, tragičnim požarima, turističkoj sezoni, obećanim gradilištima, auto-putevima, ni o DNP-ovoj interpelaciji o našoj vanjskoj politici, jeziku, zastavi, niti o aerodromima gdje kao i Marija i oni sami stižu do uspjeha za koje malo ko mari u državi a trebalo bi jer oni baš u takvim uslovima postižu rekorde, neću ni o državi, vraćenim eurima povratkom iz privatnih ruku trajekata hrabrom odlukom ondašnjeg premijera.
Neću ni o vinogradarskoj proslavi nezavisnosti na papiru, a pokazalo se baš ovih dana koliko smo nezavisni i samostalni u odlukama o državi kao što se vidjelo onog avgusta prije šest godina – ko nam u stvari postavlja vlade i ministre i ko umjesto nas misli.
To sve i još po nešto ostavljamo za neku drugu priču.
Sada izvinite što sam „tihovanje“ prekinuo da bih kao čovjek, kao građanin Crne Gore iz male Boke Kotorske iskreno i od srca čestitao jednoj heroini Mariji Vuković koja je sa 34 godine osvojila evropsku bronzu i koja je na taj način obradovala one koji iskreno u duši i srcu, a ne u džepu, nose svoju državu. ŽIVJELA MARIJA. AKSIOS MARIJA.
