Barski masakr poslije 81 godine: Pravda za žrtve ili nova politička igra?

PIŠE: Milenko Jovanović

Inicijativa tri albanske političke partije da Skupština Crne Gore usvoji rezoluciju o Barskom masakru iz 1945. godine ponovo je otvorila jedno od najosjetljivijih pitanja iz završnice Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. I dok nema nikakve dileme da svaki ratni zločin, bez obzira na nacionalnost žrtava i počinilaca, zaslužuje nedvosmislenu osudu, postavlja se pitanje da li je cilj najnovije inicijative potpuno istorijsko rasvjetljavanje tragedije ili još jedno političko prekrajanje prošlosti, u kojem će složene istorijske okolnosti biti potisnute u drugi plan.

Poslanici Albanskog foruma, Albanske alijanse i Demokratske unije Albanaca predali su 30. oktobra u skupštinsku proceduru Predlog rezolucije o Barskom masakru i drugim zločinima nad Albancima u Crnoj Gori.

Inicijativu je javnosti predstavio potpredsjednik Skupštine Crne Gore i poslanik Albanskog foruma Nikola Camaj, navodeći da su dokument podržali i potpisali Ilir Čapuni, Meto Zenka i šef poslaničkog kluba Artan Čobi.

Camaj je poručio da očekuje široku podršku poslanika, naglašavajući da je namjera predlagača da se zločini ne zaborave.

Takva namjera, sama po sebi, ne bi trebalo da bude sporna. Naprotiv, svako civilizovano društvo ima obavezu da se suoči sa zločinima iz svoje prošlosti, da oda poštu nevinim žrtvama i da, gdje god je to pravno i činjenično moguće, utvrdi odgovornost počinilaca.

Međutim, osuditi zločin nije isto što i prihvatiti svaku političku interpretaciju tog zločina. Upravo u toj razlici leži suština rasprave koja bi morala da prethodi eventualnom usvajanju rezolucije.

Zašto se ovakva pitanja nijesu glasnije otvarala u vrijeme Đukanovića?
Posebno je zanimljivo pitanje političkog trenutka u kojem se ova inicijativa pojavljuje.

Zašto se ovako odlučno i sa zahtjevom za gotovo jednoglasnu parlamentarnu podršku nije nastupalo tokom dugogodišnje vladavine Mila Đukanovića i Demokratske partije socijalista?

Zašto albanski politički predstavnici, od kojih su pojedini godinama bili dio vlasti ili njeni bliski partneri, nijesu ranije uspjeli da ovo pitanje postave u središte parlamentarne rasprave?

Naravno, bilo bi netačno tvrditi da se o Barskom masakru u tom periodu uopšte nije govorilo. O njemu su pisali istoričari, organizovani su skupovi i objavljivana istraživanja. Ali jedno je naučna i javna rasprava, a nešto sasvim drugo politička odlučnost da se pitanje otvori na najvišem državnom nivou.

Zbog toga se nameće i pitanje da li su ranije političke okolnosti, koalicioni interesi i potreba da se ne narušavaju odnosi sa tadašnjim centrima moći uticali na uzdržanost pojedinih političkih predstavnika.

Ako je istorijska pravda zaista prioritet, ona to mora biti nezavisno od toga ko sjedi u Vladi, ko predsjedava Skupštinom i ko je kome potreban za parlamentarnu većinu.

Žrtve iz 1945. godine nijesu ništa manje zasluživale istinu prije dvadeset ili trideset godina nego što je zaslužuju danas.

Šta se zaista dogodilo u Baru 1945. godine?
Da bi se razumjela tragedija poznata kao Barski masakr, neophodno je vratiti se u mart i april 1945. godine, u vrijeme kada se Drugi svjetski rat približavao kraju, ali su na Kosovu i Metohiji i u dijelovima Albanije još trajali oružani sukobi i otpor novim komunističkim vlastima.

Na Kosovu i Metohiji djelovale su i albanske nacionalističke i balističke formacije, koje su nesporno tokom rata sarađivale sa okupatorima i učestvovale u progonu srpskog stanovništva. Istovremeno, bilo je i Albanaca koji su se borili u antifašističkom pokretu.

Upravo zato nije istorijski opravdano sve tadašnje Albance posmatrati kao pripadnike jedne političke ili vojne grupacije, baš kao što nije opravdano ni sve stradale regrute proglašavati balistima.

Nakon uspostavljanja kontrole nad najvećim dijelom Kosova i Metohije, jugoslovenske komunističke vlasti pristupile su mobilizaciji velikog broja mladića, pretežno albanske nacionalnosti, koji su upućivani prema jadranskom ratištu.

Oni su u više ešalona, preko Prizrena i sjeverne Albanije, sprovođeni prema Skadru i Baru, odakle je trebalo da budu raspoređeni u jedinice Jugoslovenske armije.

Prema istraživanju Gorana Nikolića, objavljenom u „Pirotskom zborniku“, u drugom martovskom ešalonu nalazila su se 2.382 regruta. Upravo među pripadnicima tog ešalona dogodilo se masovno stradanje u Baru.

Krajem marta, odnosno početkom aprila, došlo je do incidenata i oružanog nasilja, nakon čega su pripadnici Desete crnogorske udarne brigade otvorili vatru na regrute. Veliki broj ljudi je ubijen, a okolnosti početka sukoba, obim stradanja i pitanje odgovornosti do danas nijesu u potpunosti razjašnjeni.

U pojedinim istorijskim izvorima pominju se pobuna, napadi na pripadnike pratnje i pokušaji bjekstva. Zabilježeno je i stradanje vojnika Boža Dabanovića, pripadnika Desete crnogorske brigade.

Ali čak i ako su takvi incidenti prethodili masovnom ubijanju, oni ne mogu predstavljati opravdanje za neselektivno otvaranje vatre na razoružane ljude.

Kontekst može objasniti kako je došlo do tragedije, ali ne može opravdati zločin.

Koliko je bilo žrtava i zašto su brojke sporne?
Jedno od najspornijih pitanja jeste broj stradalih.

U različitim izvorima pominju se brojevi od približno 400 do 450, preko 700, pa sve do nekoliko hiljada ubijenih, što je već bez ozbiljnog uporišta u činjenicama.

Albanski istoričar Uran Butka iznosi krajnje tendenciozno procjene od 2.947 do 3.447 stradalih, iako se one odnose na širi niz događaja, uključujući stradanja tokom transporta više ešalona, a ne isključivo na ubijene u samom Baru.

S druge strane, istraživanja zasnovana na jugoslovenskoj vojnoj arhivskoj građi ukazuju na znatno niže brojeve za sam događaj u Baru, uz napomenu da ni ti podaci nijesu konačno utvrđeni.

Zbog toga bi bilo neodgovorno da Skupština Crne Gore, bez prethodnog stručnog usaglašavanja i provjere arhivske građe, političkom odlukom proglašava konačnom bilo koju spornu brojku.

To nije pitanje umanjivanja tragedije, već poštovanja istine.

Jedna nevina žrtva zaslužuje pravdu jednako kao i hiljadu nevinih žrtava. Ali upravo zbog dostojanstva stradalih, brojevi ne smiju postati sredstvo nacionalnog nadmetanja.

Ni Šerbo Rastoder ne može biti jedini tumač istorije
U raspravama o Barskom masakru značajno mjesto zauzimaju radovi istoričara Šerba Rastodera, koji je o ovoj temi objavljivao istraživanja i svjedočanstva.

Međutim, nijedan istoričar, pa ni Rastoder, ne bi trebalo da ima monopol na tumačenje ovako složenog događaja.

Uostalom, zanimljivo je da je i sam Rastoder u feljtonu objavljenom tokom aprila 2026. godine ukazao na više mogućih uzroka tragedije, među kojima su nacionalna i vjerska netrpeljivost, osveta i pobuna.

Takođe je ukazao na problem pouzdanosti različitih procjena broja žrtava.

To dodatno pokazuje da se ovaj događaj ne može svesti na jednostavnu, unaprijed pripremljenu političku formulu.

Potrebno je saslušati i uporediti istraživanja istoričara različitih pristupa, uključujući i radove Gorana Nikolića, kao i izvornu dokumentaciju jugoslovenskih vojnih vlasti, albanske arhive i svjedočanstva preživjelih.

Posebno je važno utvrditi ko je naredio upotrebu oružja, ko je neposredno učestvovao u ubistvima, da li je postojala prethodna namjera i šta je nakon tragedije preduzeo tadašnji vojni i politički vrh.

Bez odgovora na ta pitanja, svaka rezolucija rizikuje da ostane politička deklaracija umjesto ozbiljnog doprinosa istorijskoj pravdi.

Ne smije se zaboraviti ni stradanje Srba na Kosovu i Metohiji
Kada se govori o događajima iz 1945. godine, ne može se zanemariti ni ono što im je prethodilo.

Tokom Drugog svjetskog rata srpsko stanovništvo na Kosovu i Metohiji bilo je izloženo progonima, ubistvima, protjerivanju i oduzimanju imovine. U tim zločinima učestvovale su i albanske kolaboracionističke formacije.

O tim stradanjima takođe se mora govoriti, ne radi opravdavanja kasnijih zločina, već radi potpunijeg razumijevanja istorijskog perioda.

Ne može se istorija Drugog svjetskog rata na Kosovu i Metohiji posmatrati samo kroz jedan događaj, jednu nacionalnu zajednicu i jednu kategoriju žrtava.

Ako se traži istorijska pravda, onda ona mora obuhvatiti i srpske civile koje su ubile balističke i druge kolaboracionističke formacije, kao i Albance koji su nevini stradali od komunističkih vlasti.

Nijedan zločin ne opravdava drugi, ali nijedan ne bi smio biti izbrisan iz istorijskog pamćenja zato što se ne uklapa u današnje političke potrebe.

Gdje je odgovornost komunističkih vlasti?
Posebno pitanje predstavlja uloga tadašnjih jugoslovenskih komunističkih vlasti.

Događaj u Baru nije se odigrao u okviru institucija današnje nezavisne Crne Gore, već u ratnim okolnostima, pod kontrolom jedinica jugoslovenske vojske i njenog komandnog sistema.

To, naravno, ne oslobađa odgovornosti pojedince koji su učestvovali u zločinu, ali zahtijeva da se odgovornost precizno imenuje.

Da li su odluke donošene na nivou vojne jedinice, viših komandi ili političkog rukovodstva? Ko je znao za razmjere tragedije i zašto nije sproveden postupak koji bi doveo do potpunog utvrđivanja odgovornosti?

To su pitanja na koja bi ozbiljna državna istraga morala da ponudi odgovore.

Zanimljivo je da je u martu 2025. godine aktivista Aleksandar Saša Zeković podnio Specijalnom državnom tužilaštvu krivičnu prijavu protiv nepoznatih pripadnika i starješina Desete crnogorske udarne brigade zbog masovnog stradanja regruta u Baru.

Dakle, pored parlamentarne rasprave, postoji i pitanje konkretnog postupanja pravosudnih institucija.

Jer, rezolucija ne može zamijeniti istragu, niti politička osuda može zamijeniti sudski utvrđenu odgovornost.

Hoće li rezolucija doprinijeti pomirenju ili novim podjelama?
Namjera da se oda pošta stradalima može biti plemenita, ali način na koji se takva inicijativa predstavlja i usvaja odlučuje o njenim stvarnim posljedicama.

Ukoliko se rezolucija zasniva na provjerenim činjenicama, osudi konkretnih zločina i jasnom odbacivanju kolektivne krivice, ona može doprinijeti boljem razumijevanju prošlosti.

Međutim, ako se pretvori u instrument političkog pritiska, nacionalnog nadmetanja ili nametanja jednog istorijskog tumačenja, onda bi mogla proizvesti upravo suprotan efekat.

Posebno bi bilo pogrešno da se od današnjih građana Bara, Crne Gore ili pripadnika bilo kojeg naroda očekuje da prihvate kolektivnu odgovornost za postupke konkretnih vojnih formacija iz 1945. godine.

Bar je grad bogate i složene istorije, u kojem su vjekovima živjeli pripadnici različitih naroda i vjeroispovijesti. Njegova prošlost ne zaslužuje da bude svedena na jedan tragičan događaj, niti taj događaj zaslužuje da bude prećutan.

Zato bi najbolji odgovor na inicijativu albanskih poslanika bio ozbiljan, dokumentovan i nepristrasan pristup.

Prije konačnog izjašnjavanja o rezoluciji, poslanici bi morali da imaju pred sobom cjelovitu arhivsku građu, stručna mišljenja i jasno obrazloženje svake istorijske kvalifikacije koja se u dokumentu koristi.

Umjesto političkog nadglasavanja o prošlosti, Crnoj Gori je potrebno utvrđivanje istine.

Jer, istorija koja se piše prema potrebama aktuelnih parlamentarnih većina nije istorija, već politika obučena u istorijsko ruho.

Barski masakr zaslužuje ozbiljno istraživanje, nevine žrtve zaslužuju poštovanje, a odgovorni osudu i pravnu odgovornost gdje god je ona još moguća.

Ali isto tako, javnost zaslužuje odgovor na pitanje zašto se ovakve inicijative snažnije pokreću baš sada, zašto nijesu dobile sličan politički zamah u vrijeme Đukanovićeve vlasti i da li se iza poziva na istorijsku pravdu kriju i savremeni politički interesi.

Istina ne smije zavisiti od toga ko je na vlasti, ko je u opoziciji i kome su čiji poslanički glasovi potrebni.

A najmanje bi smjela zavisiti od nacionalnosti žrtava.