Kad istina (o Pavlu Đurišiću) zaboli

PIŠE: Milorad Dedić

Kad god neko iz redova Srpske pravoslavne crkve, a naročito mitropolit Joanikije, progovori o stradanjima srpskog naroda i ličnostima naše istorije koje su bile na braniku otadžbine, aktivira se dobro uvježbana horda osuda. I sada, jer je mitropolit Đurišića nazvao “velikim junakom nepobjedivog karaktera”, ustaju svi oni koji vječno patroliraju tuđim mišljenjem – od DPS-a, preko Bošnjačkog vijeća, do Savjeta muslimanskog naroda.

Oni se zgražavaju što se neko usudio da drugačije sagleda istoriju od one koju su nam napisali komunisti. Međutim, ono što vam neće reći ni jedan od ovih kvazimoralnih tribuna je da je upravo u Srbiji – u zemlji u kojoj je Ravnogorski pokret nastao – sudski utvrđeno i presuđeno da je taj pokret bio antifašistički i slobodarski, i da rehabilitacija đenerala Draže Mihailovića nije bila politički nego pravno zasnovan proces, sa čvrstim dokazima o fabrikacijama komunističkog suda.

Dakle, država u kojoj je nastao taj pokret je svoj sud dodijelila – a ko ste vi da to poništavate iz Rožaja, Podgorice, Tuzi ili Ulcinja?

Pitam sve ove „brigadire istorijske istine“: gdje ste bili kada su visoki funkcioneri Vlade Crne Gore učestvovali u manifestacijama na kojima se promoviše projekat „velike Albanije“? Gdje su bile vaše osude kada se u Tuzima i Ulcinju slave datumi i simboli koji nemaju apsolutno nikakve veze sa Crnom Gorom, a sve sa ciljem razaranja države koju navodno branite?

Smete vam mitropolit Joanikije, ali vam ne smeta što lokalne samouprave u Crnoj Gori koje vode pripadnici nacionalnih manjina organizuju kulturne manifestacije pod zastavama drugih država i slobodno šire ideologiju etničkog inženjeringa.

I konačno, Pavle Đurišić – vojskovođa je tragične sudbine, stradao u monstruoznom pokolju koji je bio rezultat veleizdaje i kombinovanog zla ustaša, komunista i nacionalnih otpadnika. Njegov pokret nije bio idealan, ali je bio pokret otpora. On se borio za srpski narod, a ne za tuđe interese. Proglašen je za zločinca od strane istih onih koji su u miru, pod okriljem partijskih spiskova, strijeljali, likvidirali i zatvarali desetine hiljada građana. Uostalom, više je duša ubijeno 1945., nakon zvanično uspostavljenog mira, nego u mnogim godinama rata.

I još nešto. Ako ćemo pošteno – u 30 godina na vlasti, DPS je učinio više duhovne, društvene i ekonomske štete sopstvenom narodu nego što je to mogao ijedan okupator. To su stvarni zločini – ne ideološke konstrukcije.

Na kraju, ako neko misli da će zabranom istine ili napadima na crkvu i mitropolita ugušiti pamćenje jednog naroda – vara se. Srbi neće prestati da poštuju svoje junake samo zato što to nekog boli. Jer nije problem u Pavlu Đurišiću. Problem je što Srbi ne smiju ništa da vole – ni istoriju, ni crkvu, ni slobodu, a izgleda im ponajviše pokušava zabraniti da vole i ljube istinu.

Uprkos svemu, nastaviće Srbi da sve to vole još srčanije i  još glasnije!