PIŠE: Milenko Jovanović
Nije prvi put da iz mračnih arhiva jednog vremena izrone stvari koje čovjeku prosto oduzmu dah. Ali, svaki put kad se otkrije nešto što pokazuje koliko su duboko pojedini ljudi bili spremni da idu — u službi politike, straha ili interesa — čovjek se ponovo zapita: postoji li uopšte granica ispod koje se ne ide?
Najnoviji detalji iz aktuelne prepiske između Aleksandra Mijajlovića i Predraga Boškovića otkrivaju jednu od najmračnijih stranica naše nedavne prošlosti. Povjerljivi medicinski podaci o zdravstvenom stanju mitropolita Amfilohija, čovjeka koji je za najveći broj ljudi u Crnoj Gori simbol vjere, smirenja i moralne postojanosti, prenošeni su iz bolničkih krugova u ruke političkih struktura uz najogavnije i najnemoralnije moguće komentare. Dakako, i mržnju, slobodno se može reći - neviđenu do sada.
To nije više pitanje politike, već čovječnosti.
Onaj ko se zakleo da će život čovjeka čuvati kao svetinju, ko je položio ruku na Hipokratovu zakletvu, ne smije dozvoliti da partijska linija bude iznad ljekarske etike. Jer onog trenutka kad ljekar počne da „javlja“, „prenosi“ ili „informativno služi“ političkim potrebama, on prestaje biti ljekar. Postaje činovnik bez savjesti.
Uznemirujuće je i bolno gledati koliko je za vrijeme jednog režima medicinska tajna postala moneta za potkusurivanje, a povjerenje pacijenata sitniš za politički poen. Kad čovjek koji se bori za život leži u bolnici, onda je svaka dijagnoza, svaki rezultat, svaka terapija sveta tajna između njega i onih koji ga liječe. Onaj ko tu svetinju iznese napolje, gazi ne samo profesiju, nego i ljudskost.
„Gaženje Hipokratove zakletve nije bilo izuzetak, već pravilo“, kako je zapisao društveni aktivista Boško Vukićević, vjerovatno je najtačniji opis tog moralnog sunovrata.
Sada, kad je sve isplivalo, čovjek se pita: imaju li ti ljudi (Nermin Abdić i Jevto Eraković) snage da pogledaju u oči svoje kolege, prijatelje, rođake i sve one koji su ih poštovali kao ljekare, a ne kao partijske vojnike? Mogu li sutra ući u ordinaciju i mirno reći pacijentu: „Ne brinite, sve ostaje između nas“?
Ne ostaje. Ne više. Jer je jednom izašlo. I to, o onome koji je simbolom svoje trpeljivosti i dobrote postao duhovni otac cijelog naroda.
Ovo nije priča o jednom čovjeku, jednoj partiji ili jednom vremenu. Ovo je opomena. Kad se jednom izgubi granica između profesionalne dužnosti i političke koristi, onda više ništa nije sveto. Ni život, ni bolest, ni smrt.
A kad do toga dođemo, ostaje samo pitanje: ima li u nama dovoljno stida da shvatimo koliko smo duboko potonuli?
