Gradonačelnik na liturgiji, histerija na društvenim mrežama: Lažne komite bi da određuju ko smije u hram, a ko ne

PIŠE: Milenko Jovanović

Postoje momenti u javnom prostoru kada je potrebno jasno po(d)vući liniju između političke analize i ideološke isključivosti. Jer, kada se prisustvo na liturgiji tumači kao „dvokorak“, taktika ili političko podilaženje, onda više nije riječ o kritici vlasti, već o problemu odnosa prema slobodi vjere i elementarnim ljudskim pravima.

Pojava gradonačelnika Bara Dušana Raičevića na liturgiji u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira na Badnji dan, reklo bi se da nije bila politički performans, niti poruka bilo kome u dnevnopolitičkom smislu.

Bio je to, može se konstatovati, lični čin. Hrišćanski i ljudski, učinjen u vrijeme Božića koji je praznik praštanja, mira i sabranja. Samo u društvu koje i dalje boluje od ideoloških podjela, takav gest može biti proglašen spornim.

Oni koji u molitvi traže političku agendu, zapravo govore više o sebi nego o onome ko se moli.

Nije, međutim, iznenađenje što je upravo ovaj čin izazvao lavinu napada na društvenim mrežama. Takozvane „komitske“ fejsbuk stranice, kao i samoproglašeni čuvari ideološke čistote sa Belvedera, gotovo su zapjenili nakon što se Raičević pojavio u hramu. Ton tih reakcija nije bio politički, već isključiv, osuđujući i, u krajnjoj liniji, antislobodarski.

U toj bujici uvreda i optužbi, provlačila se jedna opasna ideja: da postoje „podobni“ i „nepodobni“ vjernici. Da neko, u zavisnosti od partijske pripadnosti ili ideološke etikete, ima manje pravo da uđe u hram, da prisustvuje liturgiji i da ispovijeda svoju vjeru. To nije građanska država. To je upravo ono protiv čega se, bar deklarativno, ti krugovi navodno bore.

Posebno je simptomatično što se u ovom slučaju nije napadao nijedan politički potez, odluka ili politika lokalne vlasti, već isključivo čin vjere. Liturgija je postala „dokaz“, hram „mjesto kompromitacije“, a molitva „sredstvo političke trgovine“. Takva interpretacija nije samo zlonamjerna, već i duboko problematična.

Važno je, međutim, ovdje jasno i principijelno reći i sljedeće: Barski portal nikada nije bio i nije medij koji štedi aktuelnu vlast u Baru. Naprotiv. I Dušan Raičević i partija koja upravlja gradom bili su i ostaju česti predmet naših kritičkih tekstova, i to zbog konkretnih odluka, propusta, kadrovskih rješenja i načina upravljanja gradom. Od te uredničke linije ne odstupamo.

Ali upravo zato imamo i obavezu da kažemo kada nešto nije političko pitanje, već pitanje principa.

Ovaj put povoda za kritiku  nema. I to treba reći jasno, bez kalkulacija i ideoloških zadrški. Gest Dušana Raičevića zaslužuje pohvalu ne zato što je gradonačelnik, ne zato što pripada ovoj ili onoj partiji, već zato što je u pitanju čin koji pripada sferi lične vjere, a ne politike. I što je učinjen u trenutku kada bi društvu bilo korisnije više tišine, a manje histerije.

Posebno u vrijeme Božića, kada se hrišćanska poruka ne mjeri ideološkim aršinima, već sposobnošću da se prašta, da se čuje drugi i da se prihvati različitost.

Paradoks našeg javnog prostora je u tome što se godinama priča o pomirenju, a svako iskoračenje ka njemu dočekuje se kao izdaja. Što se poziva na toleranciju, ali samo pod uslovom da je jednosmjerna. I što se sloboda vjeroispovijesti brani samo onda kada je „naša“.

Zato ovaj tekst nije odbrana jedne partije, niti bilo čije politike. Ovo je odbrana elementarnog prava da čovjek može ući u hram bez javnog linča. Da može zapaliti svijeću bez ideološke presude. I da u društvu koje želi da se nazove demokratskim, vjera ne smije biti razlog za diskvalifikaciju.

Gest Dušana Raičevića nije bio politički trik. Bio je normalan, ljudski i hrišćanski. A ako je to danas dovoljno da izazove bijes, onda problem nije u onima koji se mole, već u onima koji bi da molitvu zabrane.