PIŠE: Dragutin Dašo Durutović, advokat
Kada je Mojsije sišao sa Sinaja gdje mu se javio Gospod noseći tablice i zavjetni kovčeg kao simbol saveza koji je Gospod sklopio sa izbaranim narodom naišao je na svoje stado koje je bilo palo.Od zlata su sastavili i izlili zlatno tele, idola Egipta od koga ih je Gospod izbavio preko Crvenog mora. Mojsije se razljutio i polomio tablice i kritikovao svoj narod.
Episkop Banatski, Amfilohije je dolaskom iz Banata u svoju Crnu Goru zatekao slično stanje. Naišao je na pustoš u svojoj rodnoj grudi, duhovnu pustoš i titoizam, opustošene hramove i ljude koji su se klanjali novom idolu koji je u svemu naslijedio starog idola Tita. Zatekao je ostarelog, ali čestitog Mitropolita Danila Dajkovića, diva koji se u najtežim vremenima izborio da sačuva Mitropoliju od nasrtaja ostrašćenih komunista i nadolazećih ustaša, koji su na svaki način imali za cilj da unište Mitropoliju kao stub Crne Gore. Taj pokušaj je dobio kulminaciju rušenjem zavjetne kapele Petrovića na Lovćenu i postavljanjem onog mauzoleja koji podsjeća na faraonsku grobnicu, a ne na grob Mitropolita Crnogorskog.
Zahvaljujući mojoj majci koja je bila učvršćena u vjeri i živjela po Jevanđelju kršten sam i primio Pečat Dara Duga Svetoga u Donjem manastoru Ostrogu od strane čestitog igumana Serafima Kašića i naučen sam šta znači vladika u Crnoj Gori. Majka je uvijek govorila da je vladika glava Crne Gore i da on mora da se sluša i poštuje.
Vladiku Amfilohija sam prvi put vidio daleke 1986., u Nikšiću na sahrani Radovana Bećirovića Trebješkog,epskog barda, ali tada nijesam znao ko je.
Vidio sam pozlaćenu Mitru i još dva episkopa, a na sahrani barda prisustvovala je elita pjesnička, guslarska i tradicionalana, ona koja zna ko je i što je. Bio sam mali, ali otac me je uputio na Radovanovu poeziju, a i lično smo poznavali Radovana Bećirovića. Bio je tu Matija Bećković, Komnen Bećirović, Ranko Jovović, Momir Vojvodić i mnogi drugi prvaci, guslari i pjesnici iz našeg naroda.
Prošle su godine i vladika Banatski je dobio poslušanje od tadašnjeg patrijatrha da ode u Crnu Goru i došao je prvo kad su prenijeti zemni ostaci kralja Nikole i kraljice Milene, a ubrzo potom i postavljen je za Mitropolita Crnogorsko Primirskog uz činodejstvo Patrijatrha Srpskog Pavla i više arhijereja SPC te gostiju iz drugih Pravoslavnih sestrinskih crkava. Bio sam tada sa bratijom iz Bara na ustoličenju Mitropolita Amfilohija , a naš sledeći susret je bio nemili događaj i tragedija pred manastirom na Cetinju kad su se braća zavadila i kidisala jedni na druge .
Naime 12. jula 1991. na Svete apostole Petra i Pavla otišli smo u manastir na liturgiju i pričest kojom je načelstvovao Mitropolit Amfilohije. Prije toga su bile prijetnje od raznih političkih i kvazireligijskih pokreta da će upasti u manstir koji je okupiran i slučne prazne priče koje se i danas mogu čuti, i zbog tih prijetnji smo otišli tamo. I sreća je što smo otišli, jer bi se desila bruka za sva vremena. Pristalice ideologije titoizma i komunizma pomiješane sa novokompnovanom idejom o etnogenezi sa primjesama učenja Štedimlije i Drljevića su pokušale upad u mansastir i pokušale da napadnu Mitropilita, što grupa iz Bara nije dozvolila zajedno sa manjom grupom iz Podgorice Nikšića i nekoliko ljudi sa Cetinja.
Bio je to jeziv prizor, jer sa jedne i sa druge strane su bili braća, rođaci, prijatelji kumovi, jer sam ja bio na strani koja brani manastir i Mitropolita, a na drugoj stani sam poznao neke moje drugove iz vojske, škole, fudbala , pa i bliske rođake sa Cetinja.Na žalost svih nas pala je i krv među braćom, ali žrtava nije bilo. Sve je bila režija ozloglašene Udbe.
Nakon toga dogaćaja i odbrane manastira i časti svih nas, bili smo primljeni kod Mitropolita i on nas je sve blagoslovio i darivao. Od tada sam se vezao za njega i bio sam blizak sa njim sve do njegovog preseljenja kod Gospoda.
U Starom zavjetu Bog se javio samo nekolicini ljudi, Avramu, Mojsiju , Jakovu ... u starom zavjetu je sačinjen zavjet između Boga i ljudi kroz pravila- tablice koje simbolizuju zavjetni kovčeg, a u novom zavjetu se Bog javio svima, došo je među ljude i bio sa ljudima kao čovjek da bi čovjeku dao Božansku prirodu besmrtnosti koju je pokazao Vasksenjem .
Mitropolit Amfilohije je došao kao Mojsije da na nas izbavi od zla, od komunizma, došao je u pustoš i podigao iz ruševina crkvu, podigao narod, obnovio hramove, obnovio je Bogosloviju, zamonašio na stotine monaha i monahinja, zvona i liturgija je počela da se čuje u svakom mjestu gdje se nekada nalazila svetinja i više od toga. Obnovio je manastire na Skadarskom jezeru, Beški, Starčevo, Moračnik, Kom, onda Kosmač, pa u Paštrovićima Duljevo, Rustovo, Stanjeviće, saborne hramove u Baru i Podgorici, i koliko još, nema im broja. Podigao je narod i krstio zemlju, ljudi su se vratili vjeri i Crna Gora je oživjela duhovno i počela da izlazi iz mraka titoizma i komunizma iz kojega neki još nijesu izašli do dan danas.
Prilikom dolaska Mitropolit Amfilohije je zatekao teško stanje u Mitropoliji. Ostareli i nemoćni Mitroplit Dajković, te nešto monaha u Ostrogu po jedan u Morači i Pivi, a jednom je ispričao da je putir u jednom manastiru našao na bunjištu. Zasukao je rukave i učinio mnogo više u svom svjetovnom životu nego bilo ko ispred njega ili iza njega. Njegovo djelo je nemjerljivo, zato su se na njega okomili svi komunisti i titoisti i novokomponovani Mintenegrini koji nemaju istorijsko utemeljenje za svoju ideologiju. Nikada mu nijesu oprostili dolazak. Čak su i stari komunisti u njemu prepoznali opasnost. Još kao mladoga su ga vrbovali da ne ide u Bogosloviju nego da bude uzoran član Komiteta. Nije im se dao ni tada ni kasnije, i borio se kao Mojsije da nas vrati na put koji Gospod zapovijeda i traži od nas.
Nakon svih iskušenja i svih prepreka koje su mu stavljali na put, imao je i svoje „Crveno more“ pred sobom, onda kada je poveo litije za spas naše crkve i naroda i svetinja od pomahnitalog komunističkog vođe i njegovih sledbenika. To je bio naš put u slobodu, kao kad je Mojsije preveo nerod preko mora i dokopao se Sinaja. Mi smo sa njim prešli taj put, ali ne do kraja i imamo mnogo zadataka da izvršimo posebno da vratimo zavjetnu kapelu na Lovćen, da se pomirimo među sobom, da pomirimo Crnu Goru, da razvedri oblak bratomržnje iznad nje i da se zaista vidi to plavo nebo, a naravno i da povratimo naše svetinje i našu zemlju u okvire naše države na Kosovu i Metohiji, velikoj rani Mitropolita Amfilohija.
Uoči četvrte godišnjice predstvaljenja Mitropolita Amfilohija.
Dogodine na Lovćenu !
.jpg)
