PIŠE: Jovan Plamenac
Crna Gora je odlukom svoje Vlade i rukom Damira Šabanovića u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija glasala za rezoluciju o genocidu u Srebrenici.
Crna Gora je još jednom unižena. Oni koji su na vlast došli i srpskim glasovima, zabili su nož u leđa Srbima. Ispisali su još jednu stranicu istorije crnogorskog beščašća u već podebeloj knjizi koju je ispisao režim Mila Đukanovića.
Dodali su svoju ruku neprijateljima Srba, upravo onima koji Srbe već vjekovima brutalno ubijaju. Srpskom narodu, žrtvi genocida, oni koji su nad njim počinili genocid udarili su žig genocidnosti. Vlada Crne Gore tako se svrstala među neprijatelje srpskog naroda. Postala je neprijatelj velikom dijelu naroda kojim vlada.
U srpskoj Crnoj Gori komunisti su, nakon što su u Drugom svjetskom ratu oteli vlast, sproveli nacionalni inženjering koji je Srbe, naprasno, sveo na par procenata. Nakon izvjesnog nacionalnog oporavka na razmeđi melinijumâ, i pored mnoštva popisnih špekulacija, trećina stanovnika Crne Gore izjasnila se nacionalnim Srbima. Otezanje objavljivanja podataka o identitetskom izjašnjavanju na prošlogodišnjem popisu stanovništva sasvim opravdano, zbog upravo takvog iskustva, budi sumnju da će objavljeni broj Srba u Crnoj Gori biti znatno manji od stvarnog.
I koliko god da broj Srba smanje administrativno, oni će biti u Crnoj Gori. Oni su tu, oni postoje. Ali, nijesu svi vidljivi. Ne, nije riječ o kripto-Srbima, nego o tome da nijesu nacionalno eksponirani u javnosti: u društvenom životu, na društvenim mrežama i na – protestnim skupovima. Mnogi ni na biračkim mjestima.
Vidljivi Srbi u Crnoj Gori su smućeni, ne rijetko i zaluđeni političkim špekulacijama. Oni imaju osjećaj nacionalnog ponosa i svakom prilikom, pa i kada nije prikladna, pokazuju ga. Osobito ga ispoljavaju kada osjete da im je nacionalni ponos ugrožen. Oni, ko zna koliko puta očarani i razočarani politikom i političarima, ne mogu da nađu najmanji zajednički sadržalac svog nacionalnog interesa. Vitlaju ih interesi onih koji njima manipulišu i sopstvena plitkos poimanja stvarnosti.
Ovim Srbima Šabanovićev glas u ime Crne Gore u Generalnoj skupštini UN je – pesnica u nos. I, normalno, reagovali su. Svako ko dobije pesnicu u nos a nije kukavica, reaguje.
Kako su reagovali? Kao i skoro uvijek, haotično. Ko hoće da blokira puteve, ko da protestuje ispred zgrade Vlade, ko po gradovima. Ko je kivan na ovoga, ko na onoga. Ko neće sa ovim, ko sa onim...
Držeći se prošlosti samo ponekom činjenicom odabranom za dnevnu potrebu, ali ne i kao nâuokum, i bez ikakvog osjećaja za budućnost, sadašnjošću tumaraju kao guske u magli.
Rezolucija o genocidu u Srebrenici sama po sebi nema toliko veliku stradalnu težinu za srpski narod koliko je ima bjelodano pokazana mjera gnusobe servilnosti crnogorske Vlade srpskim neprijateljima.
Ta servilnost će da izrodi nova stradanja srpskog naroda u Crnoj Gori. Evo već, problem objavljivanja rezultata popisa. Ali, ona će izrodititi i stradanje ostalih naroda u Crnoj Gori, iako oni to sada, zaslijepljeni užitkom u verifikovanoj genocidnosti Srba, ne vide.
Ova Vlada, i svaka buduća koju budu postavljali evroatlantisti kao što su postavili i ovu, implementiraće agende zapadnjačke globalističke novopaganske ideologije u crnogorsko društvo. Te agende podrazumijevaju prvenstveno uništenje porodice i, uopšte, tradicionalnog vrjednosnog sistema života na kojem su kroz vjekove opstali srpski, ali i ostali ovdašnji narodi.
Sve i kada bi sada oburdali Vladu, što ne može biti jer vidljivih Srba nema toliko mnoštvo (osim ako bi ih brojali oni koji su brojali srebreničke žrtve), i da se raspišu novi izbori, ništa suštastveno u Crnoj Gori se ne bi promijenilo. I nova parlamentarna većina bila bi uspostavljena tako da stvarni gospodari Crne Gore imaju garancije da će njihovi geopolitički i ideološki interesi, implementirani u crnogorsku politiku u vrijeme vladavine režima Mila Đukanovića, biti sačuvani. Dogodilo bi se što i nakon parlamentarnih izbora 2020. godine.
Ovakvi protesti, blokade ulica, psovanje po društvenim mrežama... samo stvaraju privid demokratičnosti crnogorskog društva i utvrđuju Vladu.
Naravno, predaja nije opcija. Nije to samo slogan sa protestnih skupova. To je biti ili ne biti.
Rješenje za spas naroda u Crnoj Gori (kao i drugdje), ne samo srpskog, je lično nepristajanje na vrjednosni sistem života koji silom na sramotu naturaju zapadnjački liberali, novopagani. Lično se oduprijeti zlu je veoma teško, ne toliko zbog žrtve koju taj otpor zahtijeva, nego prvenstveno zbog neprepoznavanja zla. Zlo je danas frontalno: u političkom životu, medijima, školstvu, kulturi, nauci, socijalnim ustanovama... predstavljeno kao dobro. Zlu se daleko uspješnije može oduprijeti u zajednici.
Takva zajednica bile su nedavne crnogorske litije. Nema više litija, barem ne u dogledno vrijeme. Ali može biti „litija“ umjesto litija, samoorganizovanih šetnji gradovima u duhu litija, mirnih šetnji u apsolutno nadpolitičnom duhu.
I zato njima ne smiju da upravaljaju ljudi politički angažovani, jer će sve uprskati.
Ove nove „litije“, u stvari, treba da budu Narodni pokret „Živi smo“. Samo slobodne ličnosti mogu se izboriti za život, ne prividni nego stvarni život, za život svoj i svog potomstva.
Narodni pokret „Živi smo“ neće sačuvati crnogorsku vlast od evroatlantskih interesa. Ali sačuvaće sebe od implementacije ideologije čiji plod su ti interesi. Barem će tu implementaciju otežati i razvući, s nadom u što skoriju tektonsku geopolitičku promjenu u svijetu. Značiće i trajni realan otpor svim potezima crnogorsko vlasti koji će biti narodu na pogubnost. I Srbi koji nijesu vidljivi na protestima biće vidljivi u šetnjama.
U ovom duhu ličnosne slobode i budući izbori u Crnoj Gori biće dočekivani za realnijom nadom. Mene baš svrbe tabani.
