PIŠE: Mićo Lutovac
Prošlo je dvadeset pet godina od dana kada su ulice Beograda bile prepune nade, ali i zablude. Petog oktobra 2000. godine mnogi su mislili da ruše režim, a u stvari su rušili državu. Danas, s vremenske distance, jasno se vidi da je tog dana srušena Srbija koja je imala kičmu, glas i dostojanstvo.
Slobodan Milošević bio je čovjek koji se nije mirio sa poniženjem. Vasojević po rodu, nepokolebljiv u stavovima, nosio je u sebi snagu starih gorštačkih vrlina – čast, pravdoljubivost i nepokornost. U vremenima kada su se mnogi sklanjali i priklanjali, on je ostajao uspravan. Njegova politika nije bila trgovina, već borba. Njegove riječi nisu bile parole, već zavjet.
On je, kao rijetko ko prije i poslije njega, razumio da država nije tehnička struktura nego živ organizam – narod, vjera, jezik, kultura i sjećanje. U najtežim trenucima, dok su iznad Srbije padale bombe, nije poklekao. Nije bježao, nije tražio utočište. Ostao je uz svoj narod, uvjeren da pravda mora pobijediti, ma koliko bila spora.
Zahvaljujući njegovoj istrajnosti i političkoj vještini, Kosovo i Metohija su sačuvani u okvirima međunarodnog prava – Rezolucijom 1244, koja i danas ostaje najjači dokument Srbije pred svijetom. Istorija će zapamtiti da je upravo Milošević u najtežim okolnostima izborio ono što je za mnoge bilo nemoguće.
Isto tako, kao glavni autoritet Dejtonskog sporazuma, postavio je temelje Republike Srpske – trajnog simbola srpskog postojanja zapadno od Drine. Njegova državnička mudrost i odlučnost obezbijedile su da srpski narod ima svoj glas i svoje institucije.
Nažalost, poslije njegovog pada, Srbija je krenula putem koji je vodio u duhovni i institucionalni sunovrat i bijedu. DOS je donio privid slobode, a u suštini – slabljenje države i urušavanje nacionalnog dostojanstva. Milošević je naslućivao da će, ako se narod odrekne sebe, nastati vrijeme sivila i moralne dezorijentacije.
On je proročki govorio da će Balkanom zavladati interesi bez korijena i ljudi bez ideala, da će biti pokušaja da se stanje na Kosovu i Metohiji predstavi kao konačno, ali i da će ta zabluda trajati kratko – jer, kako je govorio, „nikada okupacija nije trajala vječno“. Vjerovao je da će pravda opet oživjeti i da će se rodoljublje vratiti kao pokretačka snaga naroda. Predvideo je nepogrešivo da će Crna Gora otići u ruke mafije i izdvojiti se iz SR Jugoslavije.
I danas, kad se osvrnemo, vidimo koliko je bio dalekovid. Srbija, uprkos svim udarcima, nije nestala. Ima u njoj još dovoljno snage, pamćenja i dostojanstva da se uspravi. I uspravlja se i te kako. Milošević je to znao – zato je vjerovao da će jednog dana opet doći vrijeme kada će Srbijom upravljati ljudi koji je vole više od sebe.
Slobodan Milošević nije bio bezgrešan, ali je bio veličanstven u svojoj istrajnosti. Državnik koji je plaćao visoku cijenu za slobodu svoga naroda. Vjerovao je u pravdu, u snagu istine i u trajnost srpskog duha.
I zato, dvadeset pet godina kasnije, ostaje kao simbol jednog vremena koje je, i pored svih nedaća, bilo vrijeme ponosa. Njegovo ime ostaje kao opomena i kao zavjet – da država vrijedi onoliko koliko je spremna da brani sebe.
-200x200-rez.jpg)
