PIŠE: Goran Šarić
Hrvati, Slovenci i muslimani (danas Bošnjaci) ginuli su za tuđu državu, jer svoje nisu imali. Pred samo nešto više od 100 godina, najveći slovenski grad bio je Trst, ali Slovenci su u njemu polako postajali Italijani, kao što su Slovenci u Celovcu (danas Klagenfurtu) odlučili da budu Njemci.
Dalmacija je bila nedođija na kraju svijeta, regija do koje nije bilo čak ni pruge, odakle se jedna trećina stanovništva iselila samo u deset godina. U Zadru su živjeli Italijani, a Hrvati su bili manjinsko stanovništvo Pule, Rijeke, Vinkovaca, Osijeka, Vukovara, Slavonskog Broda…
Muslimani iz Bosne nisu još znali jesu li Turci ili Srbi islamske vjere. Makedonci se nisu mogli odlučiti jesu li Srbi ili Bugari, dok su ih već Grci proždirali.
I onda je došao Gavrilo Princip, omaleni srpski dječak koji „među hiljade žandara, austrijskog ubi poglavara“… koji sa nekoliko hitaca ubi stoljetnu tamnicu Slovena, zlosretnu Habsburšku monarhiju…
U toj državi, koje se neki u Hrvatskoj sa sjetom sjećaju (samo da bi Srbima tjerali inat), 90 posto Hrvata bilo je nepismeno, neoprano, gladno, golo i boso seosko stanovništvo. Isto je važilo u nešto manjoj mjeri za Slovence, a većoj za bosanske muslimane.
Na razvalinama svoje države Srbi su drugim južnim Slovenima sagradili njihove. Na srpskim žrtvama izgrađeni su temelji kuća drugih balkanskih Slovena. Granice Slovenije, Hrvatske, Bosne, Makedonije su do ondje, dokle je stigla srpska vojska. Tačno tamo gdje je stala srpska čizma. Srpski opanak. I ni metar više....
(Autor je hravtski istoričar i teolog)