Ulcinj je „albanski“, a ostali neka ćute

PIŠE: Mićo Lutovac

Postoje države u kojima su pravila ista za sve.

I postoji Crna Gora.

To je ona neobična zemlja u kojoj je najvažnije ne šta je rečeno, već ko je to rekao. Ako pogodi pravo prezime, pravu stranku i pravi politički milje, onda ni riječi više nemaju isto značenje.

Tako smo ovih dana saznali da je Ulcinj „albanski grad“. Ne u kafanskoj raspravi, ne na društvenim mrežama nekog anonimusa, već kroz objavu koju je podijelio potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj.

I?

Ništa.

Apsolutno ništa.

Nevladin sektor nije pao u nesvijest. Analitičari nisu zakazali vanredne emisije. Nije bilo dramatičnih upozorenja da je napadnut građanski koncept države. Ambasade nisu osjetile potrebu da podsjete na evropske vrijednosti. Društvene mreže nisu progorjele od moralnog gnjeva.

Tišina.

Ona ista tišina koja u Crnoj Gori obično nastupa kada nešto kaže „pravi“ čovjek.

A onda uključimo maštu.

Zamislimo da je neki srpski političar ustao i rekao ono što bi susštinski bilo i istinito i ispravno - da su Bar, Herceg Novi, Budva, Berane, Nikšić, Andrijevica.... srpski gradovi ? 

Koliko bi trebalo da krene lavina?

Pet minuta?

Možda manje.

Vjerovatno bi do ručka već bili napisani tekstovi o ugroženoj građanskoj državi. Do večeri bi se tražile ostavke. Do sutra bi neko već objašnjavao kako je Balkan ponovo na ivici katastrofe.

Jer kod nas nije problem izjava.

Problem je govornik.

Upravo tu leži najveća ironija crnogorske politike.

Svi se zaklinju u građansku državu, ali je koriste kao kišobran koji se otvara samo kad pada kiša na „njihovoj“ strani ulice.

Kada nacionalni predznak dobije grad koji odgovara njihovoj političkoj priči, onda je to „opis realnosti“.

Kada bi isti model primjenio neko drugi, postao bi opasnost po region.

To nije princip.

To je selektivni moral.

A selektivni moral je najkraći put do selektivne države.

Niko ozbiljan ne može poreći da je Ulcinj grad u kojem Albanci čine većinu stanovništva. To je statistika.

Ali jedno je demografija.

Drugo je politička simbolika.

Kada visoki državni funkcioner jedan grad određuje nacionalnom odrednicom, onda je logično očekivati da se otvori rasprava o tome šta takve poruke znače u državi koja sebe naziva građanskom.

Umjesto toga, dobili smo – tišinu.

Možda je to novi model građanske države.

Svi su jednaki.

Samo su neki malo jednakiji.

I nije to nikakva novost.

U Crnoj Gori već decenijama postoje dvije vage.

Jedna mjeri riječi.

Druga mjeri ko ih je izgovorio.

Prva skoro nikad nije u upotrebi.

Druga radi bez prestanka.

Zato se i ne treba čuditi što je javnost sve umornija od lekcija o toleranciji koje drže ljudi čija je tolerancija strogo jednosmjerna.

Možda bi politička scena bila zdravija kada bi svi pristali na jednostavno pravilo.

Ili je neprihvatljivo da bilo koji grad dobija nacionalni politički predznak.

Ili je dozvoljeno svima.

Sredine nema.

Jer država ne može biti građanska samo onda kada to odgovara jednom političkom taboru.

Istinska građanska država počinje onog dana kada isti aršin važi za sve.

Do tada ostaje da se divimo neobičnoj crnogorskoj političkoj matematici, u kojoj su principi rastezljivi, moral je sezonska kategorija, a najveći grijeh nije šta si rekao – već ko si.

I možda je to najiskrenija definicija naše političke stvarnosti.

Ne živimo u državi dvostrukih standarda.

Živimo u državi u kojoj su dvostruki standardi odavno postali jedini standard.