Istina u kamenu i arhivi: Srpska narodna čitaonica – temelj kulture Bara

Na jučerašnji dan, 17. decembra 1891. godine, na vanrednoj skupštini Srpske narodne čitaonice u Baru usvojen je Ustav ove ustanove, sa ukupno 39 članova. To je povod da podsjetimo na živo svjedočanstvo jednog vremena, jedne svijesti i jednog identiteta koji se danas, gotovo svakodnevno, pokušavaju poništiti – falsifikatima, preimenovanjima i bježanjem od istine.

Srpska narodna čitaonica u Baru osnovana je 22. marta 1881. godine, tri godine nakon oslobođenja grada od turske okupacije. Osnovali su je ugledni građani Bara – Vuko Pejović, Dušan Brkanović, Tomo Oraovac, Đul-beg Škanjević i drugi – kao dio šireg, opšteg  narodnog kulturnog preporoda. Bila je to prva, najstarija i temeljna kulturna institucija grada Bara.

Cilj njenog osnivanja bio je jasan: širenje prosvete i kulture u gradu koji je decenijama bio u stagnaciji pod osmanskom vlašću. U to vrijeme, Srpska narodna čitaonica bila je jedina kulturna ustanova u Baru. Među njenim osnivačima i članovima nalazili su se pravoslavni, katolički i muslimanski Srbi – što je istorijska činjenica koju današnji falsifikatori najradije prećutkuju.

Prvi predsjednik Čitaonice bio je Tomo Oraovac, potpredsjednik hodža Šabić, a među istaknutim učesnicima njenog rada bili su generalni vikar Josip Kolović, koji je održao zdravicu o slozi i poklonio knjige, pjesnik Milo Jovović, Vasilj Zagarčanin i drugi. Srbi u tri vjere – pravoslavnoj, katoličkoj i islamskoj – činili su apsolutnu većinu stanovništva Bara i Crne Gore, uz oko pet odsto Arbanasa, koji su se tada i izjašnjavali kao Arnauti. Do 1948. godine, bez obzira na vjeroispovijest, ovdje su živjeli Srbi – i to je istorijska, demografska i arhivska činjenica.

Upravo zato su današnji pokušaji da se Srpska narodna čitaonica predstavi kao nekakva „Barska narodna čitaonica“ ništa drugo do jadni, primitivni i bijedni falsifikati. To nisu naučne rasprave, niti nova saznanja, već sirovo prekrajanje prošlosti u službi dnevne ideologije. Isti oni koji danas prekrajaju neporecivu istinu o čitaonici i njenom izvornom nazivu, istovremeno pokušavaju da nas ubijede da njihovi preci – koji su se do juče izjašnjavali isključivo kao Srbi – to navodno nikada nisu bili.

Srpska narodna čitaonica je, sa manjim prekidima, radila do 1916. godine, a potom kratko i u Kraljevini Jugoslaviji. Obnovljena je sredinom marta 1953. godine, ali je u vrijeme komunističkog preoblikovanja i konvertovanja srpskih vrijednosti u nešto „novo“ i do tada nepostojeće, preimenovana u „Gradsku biblioteku i čitaonicu Ivo Vučković“, čime je njen istorijski kontinuitet faktički ukinut.

Ipak, istina ima osobinu da se vraća. Srpska narodna čitaonica – Bar obnovljena je 4. juna 2017. godine, sa istim osnovnim ciljem kao i 1881. godine – širenjem prosvete, kulture, edukacije i informisanja. Danas je ona, između ostalog, i izdavač "Barskog portala", koji je u rekordno kratkom roku postao medij sa izuzetnim uticajem, ne samo u Baru već i na mnogo širem planu.

O postojanju, imenu i identitetu Srpske narodne čitaonice ne svjedoče samo arhive i dokumenta, već i kamen. Na spomeniku Oslobodiocu u Baru stoji natpis, koji je sama Čitaonica ostavila kao zavjet vremenu:

„SVOM VITEŠKOM OSLOBODITELJU KNJAZU NIKOLI I:
JA IZGLEDAM KAO KAKVA STIJENA,
VJEKOVIMA KIŠOM IZJEDENA,
AL’ NE ŽALI GOSPODARU SLAVNI,
TEK MI DANAS SJAJU SRETNI DANI –
SRPSKA NARODNA ČITAONICA – BAR, 25. MARTA 1881.“

Dakle, ovo svjedočanstvo  nije mišljenje, već istorijska činjenica. Sve drugo su pokušaji da se prošlost prilagodi trenutnim potrebama, a istina zamijeni falsifikatom. I upravo zato je danas, više nego ikad, važno ponavljati jednostavnu istinu: Srpska narodna čitaonica u Baru nije nastala juče, niti je bila nešto drugo od onoga što joj ime kaže.

Istorija se može tumačiti, ali se ne može izmišljati. A kamen, arhiv i pamćenje naroda – ne lažu.