Adžić udario na dinastiju Petrović: "POTOMCI KRALJA NIKOLE SU VELIKOSRBI, CRNA GORA DA NE RASPIPA IMOVINU U NJIHOVU KORIST"
Lider Crnogorske evropske partije Novak Adžić ponovo je upao u svoj uobičajeni mod političke panike i dnevne srbofobne histerije. Ovoga puta, kako kaže, „upozorava“ da treba biti oprezan sa potomcima kralja Nikole i da im država ne smije „rasipati imovinu“.
Adžić je na mreži X napisao:
„Treba biti oprezan kad se radi o potomcima kralja Nikole i ne rasipajmo se državnom imovinom njima u korist. Nije Crna Gora njima ništa dužna, nego su oni dužni Crnoj Gori. Princ Mihailo Petrović je služio za apanažu Karađorđevićima okupatorima i bio na strani velikosrba, a ne Crne Gore.“
On zatim dodaje:
„Mihailo Petrović se za Crnu Goru nije borio ni zalagao. Nego bio velikosrbin, abonent Beograda, a poslije rata četničke emigracije i srpskih popova. Sva sreća što ga ne donesoše da ga zakopaju na Cetinju u manastiru 1989.“
Na kraju, Adžić poručuje:
„On ima sina princa Nikolu koga finansira Crna Gora našim parama, pa red je neka sredi grob oca. Nećemo valjda mi sređivat grob oca mu pored njega sina živoga. Ali da ga donosimo u Crnu Goru da dobije u Nikšiću ulicu – to ne zaslužuje.“
Nesumnjivo, sve ovo predstavlja samo novi val nervoze dežurnog srbofoba, kod koga je srbofobija odavno prerasla iz političkog stava u čistu konstantu. Ironija je, naravno, u tome što baš Adžić, gdje god da zagrebe po istoriji, naiđe isključivo na ono od čega bježi — na Srbe.
Počev od sopstvenog bratstva, pa preko svake ozbiljnije istorijske stranice Crne Gore, pred njim se neminovno otvara isti podatak: svi Petrovići iz vladarske kuće bili su Srbi, kao i svi vladari prije njih, koji su svoje srpstvo i liderstvo među Srbima isticali otvoreno i ponosito.
Uostalom, istorijska činjenica koju nikakav tvit ne može prekrečiti glasi:
u Crnoj Gori do 1948. godine nije postojao drugi narod osim Srba i Arbanasa (Arnauta), kako su se današnji Albanci tada izjašnjavali.
Zato je i očekivano da se Adžić, kad god pokuša da prepravi istoriju, ponovo spotakne o nju. Njegovi pokušaji da oživi ideološke fantazije ne mogu promijeniti činjenicu da su i Sveti Petar Cetinjski i Petar II Petrović Njegoš, kao i kralj Nikola, te knjaz Danilo, i Petrovići u cjelini, kao i svi crnogorski vladari prije njih — bili Srbi i da su Crnu Goru vidjeli kao dio istog etničkog i duhovnog prostora.
Što se, izgleda, nikako ne uklapa u Adžićev privatni mitološki univerzum.
Ali tu mu ni tvitovi, ni kompleksi, ni dnevno-političke konstrukcije ne pomažu: gdje god da pogleda — istorijski, porodično ili politički — svuda naiđe samo na Srbe. To je, izgleda, njegov najveći i najdugotrajniji problem.
