NEBO I PODNEBESJE: Crnogorsko vjerolomstvo prema Rusima kroz primjer Branislava Nenezića

PIŠE: Jovan Plamenac

Kako su Crnogorci od očaranosti hrišćanskim carem na dalekom sjeveru, dva vijeka opstajući zahvaljujući ruskoj političkoj, vojnoj i finansijskoj pomoći, oglušujući se o strašnu kletvu Svetog Petra Cetinjskog, dospjeli do „malignog ruskog uticaja“

.......

Tokom „premijerskog sata“ na sjednici Skupštine Crne Gore 27. novembra prošle godine poslanik Socijaldemokratske partije Branislav Nenezić kazao je da na Dragalju, selu u Krivošijama, u Opštini Kotor, mještani prijavljuju stotine novih objekata koji se pojavljuju duboko u šumi, koje su navodno izgradile izolovane grupe stranih državljana. Ustvrdio je da je u Dragalju formirana ruska zajednica. U naselju je izgrađen i vjerski objekat za koji je, po arhitekturi, jasno da je riječ o ruskoj crkvi. Na njenom „otvaranju“ bio je ambasador Rusije u Crnoj Gori.Bile je to reinkarnacija duha iz 1948. Mediji za koje je objavljena skaj prepiska potvrdila da su servis crnogorskih kriminalnih struktura, na ovaj slučaj „malignog ruskog uticaja“ reagovali su nalik reakciji Udbinih Crnogoraca u vrijeme Informbiroa na pomen „ruske krtole“. Poslali su na lice mjesta novinare, dronove i ostalo potrebno da se stvar produbi i proširi za potrebe oblikovanja upečatljive medijske slike o subverzivnom dejstvu Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, u sadejstvu sa Putinom.

UDARNIČKO ŠPIJANJE 

Nakon Drugog svjetskog rata i dolaska komunista na vlast u Jugoslaviji, ljubav Crnogoraca prema Rusiji transponovana je u ljubav prema Sovjetskom Savezu. Štoviše, Sovjetski Savez su zvali Rusijom.

Informbirovske 1948. pretromo su se prilagođavali iznenada novonastaloj situaciji. Očas su pristali da nacionalno nijesu više Srbi, nego da su naprasno Crnogorci (doduše, nakon što su im komesari u kožnim mantilima objasnili da se na popisu stanovništva treba upisivati prema imenu republike u kojoj žive, pa jedni druge nijesu ni pitali „koje si nacionalnosti?“ nego „kako si se pisa’?“), ali odricanje od ljubavi prema Rusiji nije im baš išlo od ruke.

Da bi riješila ovaj problem, Uprava državne bezbjednosti, čuvena Udba, aktivirala je špijački potencijal Crnogoraca, koji je, inače, pozamašan. Samo koju godinu ranije, guverner Crne Gore pod okupacijom fašističke Italije u Drugom svjetskom ratu general Alesandro Pircio Biroli nije mogao da postigne da primi sve špijune koji su nagrnuli u njegovu rezidenciju na Cetinju. Taj dar Crnogorcima nije pao iznebuha. U njih je špijanje imalo već lijepu tradiciju.

Bio je to svojevrsni crnogorski rijaliti bez kamera, u produkciji Udbe. Špijalo se široke ruke, šakom i kapom. Špijali su i Srbi i Hrvati. Špijali su i ostali iz korpusa jugoslovenskog bratstva i jedinstva, ali na sitno. Niđe se tako kvalitetno i sveobuhvatno, udarnički, nije špijalo ka’ u junačku i čestitu Crnu Goru.

Veoma brzo ukazala se potreba za osnivanjem posebnog zatvora za one koji vole Ruse. Tako je, po uzoru na sovjetski Gulag, 1949. godine osnovan logor na Golom otoku, u hrvatskom dijelu Jadranskog mora. Do 1956. godine, kada je sveden na običan kazneni zatvor (koji je zatvoren 1988. godine), primio je nešto više od 16.000 zatvorenika. Preko 400 tu ih je skončalo, što od batina, što od bolesti, što se samoubilo…

Od tih 16.000 zatvorenika na Golom otoku 44 odsto bili su Srbi, 21,5 odsto Crnogorci i 16 odsto Hrvati. Međutim, u odnosu na broj stanovnika sa popisa 1948. godine, Crnogoraca je bilo 7 i po puta više nego Srba i 12 puta više nego Hrvata. To je saldo uspješnosti špijanja u Crnoj Gori nakon Rezolucije Informbiroa.

Prema Uredbi o stavljanju na uvid dosijea vođenih o građanima Republike Crne Gore u Službi državne bezbjednosti od 21. septembra 2001. godine, ko je htio imao je pravo da pregleda svoj dosije ili dosije srodnika iz prvog nasljednog reda. Uredba je važila godinu dana. Kako su kazali za medije u Agenciji za nacionalnu bezbjednost, za to vrijeme podnijeto je „više stotina zahtjeva“ za uvid u dosijee i mnogi su vidjeli ko je njih, ili njihove roditelje špijao. Ispostavilo se da su to radili susjedi, rođaci, pa i oni najbliži, čak i rođeni brat.

ODANOST VLADIKA PETROVIĆA RUSIJI 

Crna Gora se u ruskim izvorima prvi put pominje 1698. godine, kada je ruski državnik grof Petar Andrejevič Tolstoj, na putu za Italiju, u Perastu u Boki posjetio mlade ruske plemiće koji su se tu obučavali pomorskim vještinama (koji su kasnije postali generali, admirali, diplomate…) On je u svoj dnevnik zapisao da nedaleko od Kotora i Perasta žive ljudi koji se nazivaju Crnogorcima, da su vjere hrišćanske i jezika slovenskoga, da ih je malo, da nikome ne služe i da povremeno ukrštaju sablje sa Turcima, a povremeno ratuju sa Venecijom.

Za formalni početak crnogorsko-ruskih diplomatskih odnosa uzima se uspostavljanje zvanične veze mitropolita Danila I Petrovića Njegoša sa ruskim carem Petrom I Romanovim, Petrom Velikim. Bilo je to 1711. godine. Tada je Crna Gora dobila rusku zaštitu i pomoć u borbi protiv Osmanskog carstva. Od tada, pa u naredna dva vijeka, Rusija je glavni oslonac Crne Gore u njenoj borbi da preživi: politički, vojno i finansijski.

Prvi carski izaslanici u Crnoj Gori bili su potpukovnik Mihailo Miloradović, rodom iz Hercegovine, i kapetan Ivan Lukačević, rodom iz Podgorice. Oni su na Cetinje stigli 1711. godine. Uručili su vladici Danilu gramatu kojom car Petar Veliki poziva jednorodnu i jednovjernu braću Crnogorce da ustanu u borbu protiv Turaka. Vladika Danilo sazvao je Crnogorski zbor i rekao:
 „Mi smo čuli da postoji hrišćanski car u sjevernom dijelu svijeta, Bog zna, kako daleko… Ali, kako smo mi u ovim brdima zatvoreni sa sviju strana… činilo nam se da on o nama, kao o šačici malog naroda, sakrivenog između zmija i škorpiona, ne može ništa da zna… Ali, evo danas, hvala Bogu, mi vidimo njegove poslanike i imamo u rukama njegovu carsku gramatu… Mi hoćemo da se Rusima, a Rusi nama, s Božjom pomoću, približimo, da ne bismo jedni od drugih bili tako daleko. I Rusi i mi smo iste krvi i istog jezika. Dakle, naoružajte se, braćo moja, Crnogorci. Spreman sam i ja, ne žaleći ni imanje ni život svoj, da pođem s vama u službu caru hrišćanskome i našem otečestvu.“

Ljubav Crnogoraca prema Rusima potpalio je, dakle, vladika Danilo, onaj Njegošev „Sirak tužni bez igđe ikoga“. Naredna dva i po vijeka ona je bivala i jača i slabija, ali niko nije dunuo da je ugasi. Tako je bilo sve dok, iskoristivši ratnu nesreću za svoju revoluciju, na vlast u Jugoslaviji ne dođoše komunisti. Samo nekoliko godina potom, lažni car Josip Broz, njihov „Šćepan Mali“, odmetnu se od ruskog „cara“ Josifa Staljina i ne samo da on i njegovi lakeji na robiju potrpaše rusoljube, nego na narod, a posebno u Crnoj Gori, navališe bruku i sramotu.

Nijesu samo iz Rusije dolazili u Crnu Goru i donosili obilnu pomoć: u novcu, knjigama, žitu i medaljama, nego su i iz Crne Gore išli u Rusiju i pomoć donosili. Sve vladike iz roda Petrovića vidjeli su Rusiju. Jedan od njih, Vasilije, u Rusiji je skončao i pogreben.

Kada se, oko 1766. godine, u Crnoj Gori pojavio Šćepan Mali, samozvanac koji se predstavio kao ruski car Petar III, ruski dvor poslao je izaslanike, prvo Georgija Merka 1768. godine koji nije ni stigao do Crne Gore, a potom, naredne godine, Jurija Vladimiroviča Dolgorukova koji je ovoga raskrinkao kao prevaranta, ali kada je vidio koliko podršku ima među Crnogorcima, te da je u Crnoj Gori uspostavio red, jedinstvo i stabilnost, odustao je od njegovog svrgavanja.

STRAŠNA KLETVA SVETOG PETRA CETINJSKOG 

U Rusiju su išli i knjaževi Danilo i Nikola. Knjaz Nikola je dvije kćeri udao u Rusiji, Milicu i Anastasiju (Stanu), obje u kuću Romanova.

Kada je Rusija zaratila sa Japanom, 1904. godine, Kneževina Crna Gora stala je na stranu Rusije i objavila je rat Japanu. Aleksandar Lekso Saičić je u dvoboju mačevima ubio japanskog samuraja i ponio najviše rusko odlikovanje orden Svete Ane. Filip Markišin Plamenac za zasluge u ovom ratu, u koji je pošao kao starac od 76 godina, dobio je Orden Svetog Georgija I stepena, najviše vojno odlikovanje Ruskog carstva koje je veoma rijetko dodjeljivano.

U prethodnim ratovima koje je vodila Rusija već je odlikovan IV, III i II stepenom i tako je postao jedan iz veoma malog broja „Punih kavaljera Ordena Svetog Georgija“, nosilaca sva četiri stepena ovog odličja. U vojsci carske Rusije bilo je 30 generala i admirala koji su rođeni na području današnje Crne Gore.

U posljednjem od nekoliko svojih testamenata, 1917. godine, kralj Nikola je prestolonasljediku Danilu poručio: „Ali kad naši Saveznici pobijede i kad Crna Gora bude restorirana, nastoj prije svega da u njenim odnosima odanosti i vjernosti prema Rusiji ne nastupi nikad ni najmanja promjena. To ti nije potrebno objašnjavati, jer i suviše dobro znaš, koliko smo tijesno vezani sa velikom slovenskom nacijom.“

To je bio petrovićevski duh oličen još u zavjetu Petra I, potonjeg Svetog Petra Cetinjskog, njegovom nasljedniku Petru II kada mu je, po svjedočenju samog Njegoša, „na umrli čas“ rekao: „Ja ti sad ne mogu pomoć ništa, no ti ove najposljednje riječi od mene: moli se Bogu i drž’ se Rusije“ i nešto ranije kletvom koju je Petar I, zapisavši je u svoj testament, ostavio na Crnogorce: „Da Bog da i onome, koi bi vas od vjernosti k blagočestivoj i Hristoljubivoj Rusii otlučiti poiskao i svakojemu ako bi se koi iz vas Cernogoracah i Berđanah našao da pomisli otstupiti od pokroviteljstva i nade na jednorodnu i jedinovjernu nama Rusiju, da Bog da jakij te od njega živoga meso odpadalo i svako dobro vremenito i vječno otstupilo!“

To su strašne riječi najvećeg Crnogorca ikada bačene na potonje generacije Crnogoraca, pa i današnje i one koje će doći: Da Bog da jaki da od onoga ko samo naumi da Crnogorce odvoji od Rusije odstupi svako dobro „vremenito i vječno“, svako dobro ovog, zemnog, privremenog života ali i onog vječnog; da svako dobro odstupi od onog ko pokuša da Crnogorce odvoji od Majke Rusije.

Na vrhovima ograde zgrade Ruskog poslanstva (ambasade) na Cetinju, koja je građena od 1900. do 1903. godine, i danas su ukrasi u obliku suncokreta – simvol vječnog okretanja Crnogoraca ka Rusiji kao suncokreta prema suncu. Jer, Crna Gora je u XVIII i XIX vijeku opstala prvenstveno zahvaljujući Rusiji.

KURENTNA MRŽNJA PREMA RUSIMA 

Kada je, 1989. godine, porušen Berlinski zid a u Crnoj Gori sa vlasti oborena dotadašnja partijsko-državna struktura Saveza komunista, iz budžakâ u kojima je bila zapretana izmilila je ljubav Crnogoraca prema Rusima. Osnovano je više društava crnogorsko-ruskog i srpsko-ruskog prijateljstva, raznih crnogorsko-ruskih udruženja, ogranak „Noćnih vukova“, kozačke organizacije, crnogorsko-ruski i ruski kulturni centri, bratstva i klubovi, a i Golootočani su javno progovorili.

Ali, niti je Crna Gora više bila petrovićevska, niti Rusija romanovska. Ispod ovog odnosa jednog dijela Crnogoraca prema Rusima, po dometima ne značajno višeg od folklornog, odvijala se konkrentna saradnja Crne Gore i Rusije – na tajkunskom nivou. U Crnoj Gori su se obreli Oleg Deripasha, Roman Abramovič… Tajkunskim tunelima Crna Gora je izlobirala podršku Rusije da se odvoji od Srbije i da prizna rezultat krađe na referendumu kojim je to odvajanje ostvareno.

Međutim, kriminalizovani crnogorski režim pokazao se kao „ljubi ga majka“ za maragune sa Zapada koji su iskoristili njegov potencijal za ucjenu.

Zvanična, partokratsko-kriminokratska Crna Gora, vjerolomno, Ruse i ostale sa ruskim pasošima označila je nepoželjnim. „Maligni ruski uticaj“ i ovdje je postao steg kojim se ističe geopolitičko svrstavanje i – Crna Gora je usisana u NATO. Posljedično, administrativnim mjerama, odbila je i turiste iz Rusije iako su joj donosili značajan profit.

Na tom kurentnom fonu i Nenezić je uzbunio crnogorsku javnost „ruskim kampom“ na Dragalju. Ubrzo se ispostavilo da je na Dragalju arhimandrit Benedikt Jovanović formirao monašku zajednicu. On je bio iguman manastira Prevlaka kod Tivta. Otac Benedikt je jedan od najznamenitijih monaha Srpske pravoslavne crkve. Oko njega se već tridesetak godina sabira mnoštvo pravoslavnog naroda ištući duhovne savjete. Kako to obično biva, kud duhovni otac za njim i duhovna čeda, pa je oko monaške zajednice na Dragalju ubrzo nastala i šira crkvena zajednica – izgrađeno je petnaestak vikendica, kako je javnosti saopštila policija koja je ovdje izvršila uviđaj.

Eto, to su ti Nenezićevi straobalni Rusi i „na stotine novih objekata“. Da je ovo vrijeme u kojem je isplativo bacati se kamenom na Marsovce, Nenezić bi zasigurno na Dragalju njih vidio. Sasvim u duhu „Državnog udara“, crnogorske kultne sudske groteske iz 2016. godine.

U identitetskoj raspolućenosti crnogorskog naroda, jedan njegov pol danas, vjetrovima evroatlantskih geopolitičkih interesa i njihove novopaganske, totalitarne lijevo-liberalne ideologije, kao prirodne nadgradnje komunističke ideologije, bačen u prašinu ljudskog dostojanstva iz nje špija svakoga ko ispolji i trunku ljubavi prema Rusiji, sve bijući se u junačka crnogorska prsa i barjačeći crnogorskom istorijskom nepokornošću i čestitošću, šizofreno slaveći Svetog Petra Cetinjskog koji je, kako smo vidjeli, na one Crnogorce koji bi samo i pomislili da odstupe od Rusije testamentom bacio kletvu da od njih „živo meso otpada“.

(Izvor: Pečat)