Crna Gora ne treba da kleči: Dostojanstvo nije prepreka evropskom putu

Posjeta hrvatske delegacije Crnoj Gori, koja je trebalo da bude korak ka izgradnji dobrosusjedskih odnosa i nove političke kulture u regionu, završila se — po starom obrascu. Umjesto uzajamnog uvažavanja i poruka pomirenja, opet smo dobili riječi koje su mnogi u Podgorici i šire doživjeli kao provokaciju.

Kako je za medije poručio poslanik Nove srpske demokratije i šef Izvršnog odbora te stranke, Jovan Jole Vučurović, „umjesto civilizovanog odnosa prema državi u koju su došli, zvaničnici iz Zagreba ponašali su se suprotno. Umjesto da pomognu u uspostavljanju normalnih i partnerskih odnosa, oni su ponovo izabrali podizanje tenzija.“

Vučurović je podsjetio da je Crna Gora u proteklim mjesecima više puta pokazala dobru volju i spremnost da odnose sa Hrvatskom gradi na ravnopravnim osnovama. „Na pruženu ruku, međutim, stiže odgovor u vidu omalovažavanja i novih provokacija. Hrvatski vrh, izgleda, neće biti zadovoljan dok nas kao državu ne ponizi. Otišlo se čak i korak dalje — hrvatski ministar otvoreno je vrijeđao naše žrtve“, kazao je Vučurović.

Posebno je naglasio da je izjava hrvatskog šefa diplomatije, kojom se pokušavaju izjednačiti logori Lora i Morinj, ne samo netačna već i duboko uvredljiva.

„U pravu je kada kaže da se Lora i Morinj ne mogu izjednačavati — jer u Morinju niko nije stradao, dok su u Lori mučeni i ubijani naši vojnici i rezervisti iz nikšićke, šavničke i barske grupe. Hrvatska, do danas, nije učinila ništa da pronađe i kazni te zločince“, poručio je on.

Problem, kako je dodao, nije samo u retorici. „Postoji odluka inspekcije da se neustavno postavljena spomen-ploča u Morinju ukloni. Ipak, ona i dalje stoji. Zašto se zakon ne poštuje i ko štiti taj bezakonje?“ upitao je Vučurović, podsjećajući da se država mora ponašati dosljedno ako želi da je drugi poštuju.

U svom osvrtu na ovu temu, Vučurović je podsjetio da „Crna Gora mora pokazati kičmu i dostojanstvo u odnosima sa svima, pa i sa Zagrebom“. Po njegovim riječima, niko nema ništa protiv iskrenog suočavanja sa prošlošću — ali to ne može biti proces u kojem jedni stalno traže oproštaj, dok drugi glume žrtve i sudije u isto vrijeme.

Jer, kako ističe, „kada hrvatski ministri govore o potrebi da se svi suočimo sa prošlošću, oni pod tim ne podrazumijevaju zajednički pogled na istinu. Njihovo ‘suočavanje’ izgleda ovako: Crna Gora da se izvinjava, da se stidi, da povija glavu i ispunjava svaki zahtjev. A Hrvatska da se pravi nevina, da slavi, da uzima, i da nikada ne prizna ništa.“

Teške riječi? Možda. Ali, teške su i činjenice. Dok u Podgorici godinama slušamo o potrebi „evropskog pogleda unazad“, u Zagrebu se podiže novi zid ćutanja. O Lori se ne govori. O ubijenim i nestalim Crnogorcima — ni riječi. O žrtvama koje zaslužuju istinu — ni traga ni glasa.

Istovremeno, iz Zagreba stižu pozivi na „evropske standarde“ i lekcije o demokratiji. Ali, ako je mjerilo tog standarda da jedni stalno kleče, a drugi nazdravljaju, onda je jasno da ovdje nije riječ o suočavanju sa prošlošću, već o pokušaju da se očuva narativ u kojem je jedna strana vječno čista, a druga vječno kriva.

Hrvatska, kako ističe više analitičara, često nastupa sa pozicije moralnog uzvišenja, ali izbjegava razgovor o sopstvenim tamnim stranicama. Od devedesetih do danas, hrvatsko „suočavanje“ izgleda kao slavlje, a ne kao sjećanje. Dok Crna Gora treba da se kaje, Hrvatska se sjeća uz pjesme i šampanjac.

„Ako je to evropski standard koji nam nude“, poručio je Vučurović, „onda se moramo zapitati — da li je cilj pomirenje ili poniženje?“

Jer, kako dodaje, vrijeme je da se prestane sa licemjerjem. Suočavanje sa prošlošću može imati smisla samo ako je obostrano, ako je zasnovano na istini, i ako cilj nije da se jedna država ponizi, već da se zajednički nađe mjesto za poštovanje svih žrtava.

Umjesto uzajamnog povjerenja, region ponovo živi u sjenci starih tema koje se koriste za dnevnopolitičke potrebe. Crna Gora, iako mala, mora pokazati da ima dostojanstvo i odgovornost da kaže – dosta je bilo dvostrukih standarda.