Vrijeme je za pitanje: Zašto Ranko Krivokapić i dalje predstavlja Crnu Goru?
Izjava nekadašnjeg dugogodišnjeg predsjednika Skupštine Crne Gore Ranka Krivokapića, u kojoj Srbiju naziva „bolesnikom na Dunavu“ i „glavnom prijetnjom svim svojim susjedima“, prošla je gotovo ispod radara crnogorske javnosti. Tek poneki medij prenio je ovu poruku, bez ozbiljnije analize i bez reakcije političkih činilaca.
A upravo je to razlog za zabrinutost.
Jer, nije ovdje riječ o bilo kom političkom penzioneru koji iznosi lične stavove. Ranko Krivokapić je danas ministar-savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova Crne Gore. Na tu funkciju postavio ga je ministar Ervin Ibrahimović i time ga vratio u vlast, što znači da njegove riječi imaju daleko veću težinu od običnog stranačkog saopštenja.
Građani Crne Gore dobro pamte političku biografiju Ranka Krivokapića. Kao lider SDP-a i jedan od najvažnijih stubova trodecenijske vlasti DPS-a bio je prepoznat kao jedan od najglasnijih promotera politike usmjerene protiv srpskog naroda u Crnoj Gori. Njegova politika ostala je upamćena po žestokom protivljenju Srpskoj pravoslavnoj crkvi, zagovornika oduzimanja njene imovine i progona sveštenika, nastojanjima da se srpski jezik i ćirilica potisnu iz javnog života, kao i po konstantnom građenju narativa u kojem je Srbija predstavljana kao glavni neprijatelj Crne Gore.
Narod je o toj politici svoj sud dao 30. avgusta 2020. godine. Na izborima su poraženi i DPS, i SDP, i Socijaldemokrate, ali i čitav koncept vlasti koji je počivao na podjelama, antisrpskoj retorici i stalnoj proizvodnji neprijatelja.
Međutim, umjesto da ostane dio političke prošlosti, Krivokapić je ponovo vraćen u sam vrh diplomatije. I ne samo da je vraćen, već nastavlja da promoviše potpuno iste političke matrice koje su građani već jednom odbacili.
Posebno je simptomatično što Srbiju, po svemu najbližu zemlju Crnoj Gori, predstavlja kao „bolesnika na Dunavu“, ignorišući činjenice koje su lako provjerljive. Srbija je danas ekonomski najjača država regiona, godinama bilježi najveći privredni rast na Zapadnom Balkanu i svrstava se među brže rastuće ekonomije Evrope. Bez obzira na politička neslaganja, ozbiljna diplomatija počiva na činjenicama, a ne na uvredama i političkim konstrukcijama.
Još više zabrinjava što ovakve izjave dolaze iz Ministarstva vanjskih poslova, institucije koja bi trebalo da gradi dobre odnose sa susjedima, a ne da produbljuje podjele i podstiče nepovjerenje.
Zato se nameće logično pitanje – dokle?
Koliko će još srpski predstavnici u aktuelnoj vlasti prećutkivati javne nastupe čovjeka koji ni danas ne odustaje od politike koja je doživjela demokratski poraz? Ako su građani 2020. godine glasali za prekid sa praksom diskriminacije, ideoloških obračuna i stalne demonizacije Srbije i srpskog naroda, onda je krajnje vrijeme da se ta volja dosljedno poštuje.
Istovremeno, odgovornost ne može biti samo na Ranku Krivokapiću. Političku odgovornost snosi i ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović, koji je odlučio da ga angažuje kao jednog od svojih najbližih saradnika. Posljednji potezi Ministarstva vanjskih poslova, uključujući i sporno izmještanje Diplomatske škole iz Berana, dodatno su otvorili pitanja o pravcu u kojem se vodi crnogorska diplomatija.
Ovo više nije pitanje jedne neprimjerene izjave. Ovo je pitanje politike koja se, očigledno, pokušava vratiti na mala vrata.
Zato je krajnje vrijeme da srpski predstavnici u vlasti javno postave pitanje uloge Ranka Krivokapića u Ministarstvu vanjskih poslova, ali i političke odgovornosti Ervina Ibrahimovića. Jer, ako se ovakve poruke nastave prećutkivati, onda se s pravom postavlja pitanje da li je 30. avgust zaista označio raskid sa starim praksama ili su njihovi najglasniji nosioci samo promijenili fotelje.
