Ljekare i konobare uvozimo, naši odlaze: Šta Crna Gora mora promijeniti da bi bila premijum destinacija
Kordić prepoznala veliku šansu: Crna Gora ima more, klimu, Igalo i izuzetan položaj, ali prije elitnog zdravstvenog turizma mora riješiti nedostatak ljekara, radnika i ogroman jaz između cijene i kvaliteta usluge
.................
Poruka ministarke turizma Simonide Kordić sa Globalne konferencije o zdravstvenom turizmu u Jerevanu mogla bi biti mnogo značajnija od još jednog nastupa crnogorskog zvaničnika na međunarodnom skupu.
Kordić je, zapravo, ukazala na jedan od pravaca u kojem bi Crna Gora mogla da traži budućnost svog turizma: manje opsesije brojem gostiju u julu i avgustu, a više kvaliteta, zdravlja, rehabilitacije, prevencije, velnesa i gostiju koji dolaze tokom čitave godine.
„Ljudi danas putuju ne samo radi liječenja, već i radi prevencije, rehabilitacije, oporavka i boljeg kvaliteta života. U zdravstvenom turizmu ne možemo se osloniti samo na jedan segment – potrebno je povezati medicinsku uslugu, smještaj, prirodu, wellness, gastronomiju i cjelokupno iskustvo gosta“, kazala je Kordić u Jerevanu.
Upravo u toj rečenici možda se nalazi formula koja Crnoj Gori godinama nedostaje.
Jer Crna Gora ima nešto što mnoge veće države nemaju - malu teritoriju, relativno malo stanovnika, izuzetno raznovrsnu prirodu, more, planine, jezera, mediteransku klimu, tradiciju zdravstvenog turizma i geografsku blizinu velikih evropskih tržišta.
To je kombinacija koja se može pretvoriti u izuzetno skup i kvalitetan turistički proizvod.
Ali samo pod jednim uslovom – da država prestane da misli da su more, sunce i lijep hotel sami po sebi dovoljni.
Igalo dokazuje da priča nije utopija
Najjači argument Kordić je Institut „Dr Simo Milošević“ u Igalu.
Ove godine obilježeno je čak 50 godina organizovanog liječenja i rehabilitacije norveških pacijenata u Igalu. Prva organizovana grupa stigla je u februaru 1976. godine, a kroz program su tokom pet decenija prošle hiljade norveških pacijenata.
Model je spajao medicinsku terapiju, balneologiju, klimatoterapiju, kineziterapiju i edukaciju pacijenata. Norveška iskustva ukazivala su i na šire koristi – bolju pokretljivost pacijenata, manje odsustvovanja sa posla i mogućnost dužeg ostanka u radnom odnosu.
To je važno jer pokazuje da Crna Gora zdravstveni turizam ne mora da izmišlja. Ona ga je imala prije pola vijeka. Zadatak je da ga modernizuje i proširi.
Kordić je zato s pravom ukazala da Igalo već ima ono što se danas u svijetu prodaje kao integrisani zdravstveni proizvod: medicinsku rehabilitaciju, mineralnu vodu, ljekovito blato, mediteransku klimu, smještaj, hranu i prirodni ambijent. Ali, svakako, Igalo ne bi trebalo da ostane usamljeno ostrvo.
Zašto je upravo Primorje ogromna šansa?
Brojke pokazuju koliko je crnogorski turizam koncentrisan na obalu. Od ukupno 15,37 miliona turističkih noćenja u Crnoj Gori tokom 2025. godine, čak 92,6 odsto ostvareno je u primorskim mjestima. U individualnom smještaju koncentracija je još veća – čak 94,8 odsto noćenja ostvareno je na primorju.
To znači da infrastruktura već postoji.
Od Herceg Novog, preko Kotora, Tivta, Budve i Bara do Ulcinja postoje hiljade hotelskih soba i apartmana, restorani, marine, aerodromi u neposrednoj blizini, privatne zdravstvene ustanove, sportski i rekreativni sadržaji.
Problem je što je ogroman dio tog kapitala i dalje vezan za nekoliko ljetnjih mjeseci.
Zdravstveni turizam tu mijenja čitavu računicu.
Čovjek koji dolazi na rehabilitaciju, stomatološki zahvat, preventivni pregled, fizikalnu terapiju, program smanjenja tjelesne težine, sportski oporavak ili program zdravog starenja ne mora da dolazi 15. jula.
Može da dođe 15. novembra ili 15. marta.
U novembru 2025. Crna Gora je u kolektivnom smještaju imala svega 115.568 noćenja, dok su ljetnji mjeseci višestruko jači.
Zato zdravstveni turizam nije samo još jedna turistička grana. On je potencijalni odgovor na najveći problem crnogorskog turizma – sezonalnost.
Ali ko će liječiti medicinske turiste ako nemamo dovoljno ljekara za stanovništvo?
Tu dolazimo do najvećeg paradoksa čitave priče. Crna Gora želi da dovodi strance na liječenje, rehabilitaciju i prevenciju, dok istovremeno njenom zdravstvenom sistemu nedostaje ljekara.
Prema istraživanju Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore, u domovima zdravlja prosječno nedostaje oko 20 odsto ljekarskog kadra predviđenog sistematizacijom.
A situacija na primorju je posebno zanimljiva. U Baru i Ulcinju nedostaje oko 26 odsto predviđenih doktora, dok Budva i Herceg Novi takođe imaju iznadprosječan manjak. U Baru, prema istom istraživanju, nedostaju četiri pedijatra, a u Ulcinju radi samo jedan od tri predviđena pedijatra.
Krajem 2025. problem je bio toliko izražen da je zbog nedostatka ljekara u hitnoj pomoći organizovan poseban sastanak za Kotor i Herceg Novi.
I sama Vlada je praktično priznala strukturni nedostatak kadra. Tako su u novembru 2025. olakšani uslovi za zapošljavanje stranih zdravstvenih radnika, a Ministarstvo zdravlja je obrazložilo da se sistem suočava sa nedostatkom kvalifikovanog kadra, posebno u pojedinim specijalnostima.
Ljekari iz Srbije i regiona odavn odavno popunjavaju praznine
Strani ljekari zato već nijesu izuzetak u crnogorskom zdravstvu.
Ranije javno izneseni podaci Ljekarske komore govorili su, između ostalog, o desetinama ljekara iz Srbije i 20 iz Bosne i Hercegovine sa privremenim boravkom, uz ljekare iz Rusije, Bjelorusije i drugih zemalja, pretežno angažovane u privatnoj praksi. Noviji podaci pokazuju da struktura postaje još "internacionalnija", sa većim brojem ljekara iz Rusije, Ukrajine i Turske.
U Domu zdravlja Budva je krajem 2025. radilo šest stranih ljekara – jedan iz Srbije, jedan iz BiH i četiri iz Rusije. Ministarstvo zdravlja je tada navelo i da je više od 50 stranih doktora dobilo dozvole za stalni boravak radi rada na poslovima od interesa za državu.
Činjenica je da su ljekari iz Srbije i regiona godinama važan dio kadrovske popune crnogorskog zdravstva, uz sve veći priliv doktora iz drugih zemalja. I, dakako, to nije nužno slabost. Naprotiv, mala zemlja koja želi da razvija vrhunsku medicinu mora biti otvorena za vrhunske stručnjake iz Beograda, Novog Sada, Zagreba, Ljubljane, Moskve, Beča ili bilo kog drugog centra.
Problem nastaje ako se uvozom ljekara samo gase požari, umjesto da se paralelno gradi sopstveni kadrovski sistem.
Ne može zdravstveni turizam bez zdravstva
To je možda najvažnija stvar koju država mora razumjeti.
Ne može se napraviti luksuzni paket od 3.000 ili 5.000 evra za stranog pacijenta, a da stanovnik Bara, Budve ili Ulcinja istovremeno mjesecima čeka specijalistu.
Zdravstveni turizam mora biti nadogradnja dobrog zdravstvenog sistema, a ne njegova zamjena.
Novac koji donose strani pacijenti može, ako se sistem dobro postavi, pomoći da se kupuje oprema, zapošljavaju dodatni ljekari, privlače specijalisti i razvijaju usluge koje će koristiti i građani Crne Gore. Tada dobijaju svi.
U suprotnom bismo mogli dobiti paradoks u kojem stranac ima vrhunsku medicinsku uslugu pored mora, a stanovnik istog grada nema pedijatra.
Crnogorska boljka - ili preskupo ili nedovoljno dobro
Postoji još jedan problem koji daleko prevazilazi zdravstvo. Crnogorsko primorje godinama traži svoju zlatnu sredinu između cijene i kvaliteta.
Na jednoj strani imamo ekskluzivne hotele, marine, restorane i nekretnine namijenjene veoma platežno sposobnoj klijenteli.
Na drugoj strani ostaje ogroman segment ponude koji pokušava da konkuriše nižom cijenom, ali često uz kvalitet usluge koji ne odgovara ni cijeni ni ambiciji Crne Gore da bude ozbiljna mediteranska destinacija.
Nedostaje snažan srednji i viši srednji segment. A to je pristojna cijena – besprekorna čistoća – profesionalan konobar – dobra hrana – uređena plaža – siguran parking – dostupan ljekar – ljubazna usluga – jasan račun. E, to je turistički proizvod. Ne samo more.
Kad crnogorski konobar ide da radi u Hrvatsku, sistem šalje upozorenje
Problem kadrova u turizmu možda najbolje pokazuje apsurd koji se godinama ponavlja.
Crna Gora uvozi radnike za sopstvenu turističku sezonu, dok dio njenih iskusnih radnika odlazi u Hrvatsku i druge zemlje zbog većih zarada, duže sezone i boljih uslova.
Prema procjenama objavljenim pred sezonu 2026, crnogorskom turizmu nedostajalo je do 25.000 radnika. Sagovornik javnog servisa koji već 11 godina radi u Hrvatskoj kao jednu od glavnih prednosti naveo je bolje uslove i činjenicu da radi sedam mjeseci, dok pet mjeseci ima van sezone.
Godinu ranije procjena je bila oko 20.000 potrebnih sezonskih radnika, od čega samo Budvi najmanje 8.000.
U Herceg Novom su ugostitelji već 2025. govorili da zbog nedostatka domaćih i regionalnih radnika razmatraju angažovanje radnika sa Filipina, iz Meksika i drugih udaljenih zemalja.
svakako da strani radnik nije problem i može biti izuzetno dobar radnik. Problem je ako zemlja koja živi od turizma ne može da zadrži sopstvenog obučenog konobara, kuvara, recepcionera ili sobaricu. Jer, valjda je jasno, vrhunski turizam ne prave mermer i bazen.
Prave ga, dakle, ljudi.
Može li Crna Gora biti svojevrsni „Monte Karlo“ Jadrana?
Ne u bukvalnom smislu, niti bi trebalo kopirati Monako.
Ali analogija ima smisla u jednom drugom pogledu.
Crna Gora je mala zemlja. Upravo zato ne mora da pobijedi Španiju, Tursku, Grčku ili Italiju u broju turista. Niti može.
Može, međutim, da pokuša da bude mala, uređena, sigurna, lako dostupna i visokokvalitetna mediteranska destinacija u kojoj se na veoma malom prostoru spajaju more, planina, medicina, rehabilitacija, velnes, gastronomija, sport, nautika i kulturno nasljeđe.
To je realnija verzija „Monte Karla“. Ne milioni jeftinih noćenja, već veća vrijednost svakog gosta. Ne trka ko će postaviti više ležaljki, već ko će ponuditi bolje iskustvo.
Ne tri mjeseca haosa i devet mjeseci tišine, nego ekonomija koja funkcioniše tokom većeg dijela godine.
Bar ima poseban prostor u toj priči
I Bar bi u takvoj strategiji mogao da dobije mnogo više nego u klasičnom modelu masovnog ljetnjeg turizma.
Grad ima more, ogromno zaleđe, Rumiju, Skadarsko jezero, maslinjake, Staru maslinu, Stari Bar, Crmnicu, vinograde, gastronomiju i saobraćajnu povezanost.
Ukoliko se tome dodaju kvalitetni medicinski i dijagnostički centri, fizikalna medicina, sportska medicina, stomatologija, preventivni pregledi, programi oporavka i zdrave ishrane, dobija se proizvod koji može da traje 12 mjeseci.
Turista tada ne dolazi samo da se okupa. Dolazi na sedam, deset ili četrnaest dana sa konkretnim programom. A uz njega često dolazi partner ili porodica.
To znači hotel, restoran, izlet, lokalni proizvod, taksi, rentakar, vinariju, maslinare i čitav lanac lokalne ekonomije.
Država mora da izabere šta želi
Zato je poruka Simonide Kordić iz Jerevana vrijedna pažnje.
Ali da bi postala državna politika, iza nje moraju istovremeno stati turizam, zdravstvo, obrazovanje, lokalne samouprave i privatni sektor.
Potrebni su specijalisti, medicinske sestre, fizioterapeuti, stomatolozi, nutricionisti, hotelski radnici, kuvari, konobari i ljudi koji govore strane jezike.
Potrebni su i međunarodni standardi, jasna kontrola kvaliteta i stroga provjera licenci i profesionalne biografije svakog ljekara koji dolazi iz inostranstva. Posljednja istraživanja ukazuju da saradnja sa medicinskim komorama zemalja bivše Jugoslavije omogućava relativno brzu provjeru licenci, dok je sa nekim udaljenijim državama taj mehanizam znatno komplikovaniji.
I prije svega, potrebno je zadržati sopstvene ljude.
Ako dobar ljekar, fizioterapeut, kuvar ili konobar može pristojno da živi od svog rada u Herceg Novom, Baru, Budvi, Kotoru, Tivtu ili Ulcinju, manja je vjerovatnoća da će otići.
Tek tada možemo govoriti o vrhunskoj usluzi.
Kordić je prepoznala pravac – sada ga treba pretvoriti u strategiju
Crna Gora zaista ima potencijal o kojem je ministarka govorila. Možda čak i veći nego što na prvi pogled izgleda.
Pola vijeka iskustva Igala sa Norvežanima dokazuje da stranci iz bogatih evropskih zemalja mogu organizovano dolaziti u Crnu Goru upravo zbog zdravlja.
More i klima su tu. Hoteli su tu. Aerodromi su blizu. Priroda je tu. Medicinska tradicija postoji. Ali nedostaje ono najteže – sistem koji će sve to povezati u proizvod čiji kvalitet odgovara cijeni.
Crna Gora ne treba da teži tome da bude najjeftinija destinacija na Mediteranu. Sa svojom veličinom i ograničenim prostorom to vjerovatno nije ni racionalno.
Ali ne može ni da naplaćuje premijum cijene za prosječnu ili lošu uslugu.
Između te dvije krajnosti nalazi se prostor koji godinama nije dovoljno iskorišćen - dostupan, uređen i kvalitetan turizam više kategorije, sa zdravljem i kvalitetom života kao jednim od glavnih proizvoda.
Ako država to prepozna na način na koji je Kordić prepoznala potencijal zdravstvenog turizma, ako sačuva Igalo, privuče i zadrži dobre ljekare, obuči i dobro plati turističke radnike i podigne standard usluge duž čitavog Primorja, onda priča o Crnoj Gori kao maloj, prestižnoj mediteranskoj destinaciji više ne mora zvučati pretenciozno.
Najveći resurs Crne Gore nije broj kreveta koje može da napuni u avgustu, već količina kvaliteta koju može da ponudi na tako malom i izuzetno raznovrsnom prostoru.
Upravo tu bi mogla da bude budućnost crnogorskog turizma.
D.Obradović
Foto: (Media biro)
