Dušan Vujović za "Barski portal": "URBAN RADIO" je sasvim novi medijski - hit projekat

Bar i Crna Gora dobili su nedavno novu radio stanicu – URBAN Radio.

Sasvim nova stanica, na staroj frekvenciji (87,6 MHz) doskorašnjeg Radija „F“. Urbana, prije svega muzička priča, za urbani grad.

Od otvaranja nove radio stanice Barani, naročito mlađe i srednje generacije, s razlogom očekuju puno. Jer, na čelo malog ali odabranog kreativnog tima stao je, iako još uvijek mlad, već potvrđeni novinar i voditelj Dušan Vujović.

O Urban radiju i planovima nove crnogorske medijske priče, ali i o njemu samom - novinarskim počecima, sticanju prvih iskustava u nezahvalnoj branši u kojoj se sticajem životnih okolnosti obreo, razgovarali smo upravo sa urednikom ovog medija.

Vujovićeva priča definitivno zaslužuje pažnju….

*********************************************************

„Barski portal“: Otkud uopšte ljubav prema radijskom novinarstvu?

  D.V:  Iskreno, ljubav prema radiju, do nekih tinejdžerskih godina, nikada nije postojala. Doduše, čudno je, sa ove distance, kako mi je jedna od najdražih „igračaka“ sa 5- 6 godina bio ogromni kasetofon koji sam nosio sa sobom kroz kuću. Brzo sam naučio da snimam samog sebe, pa bih, do iznemoglosti, lupao raznorazne gluposti, preslušavao i samog sebe zasmijavao. Nije ni čudo što se taj kasetofon brzo pokvario.

Tek sa čegtrnaest godina moja majka, Tatjana, pronašla je u izbjegličkom centru „Fidelinka“ u Sutomoru frekvenciju Radio Bara. Osmi razred osnovne škole (tada završni) ostao mi je u lijepom sjećanju i zbog te navike da se budim uz hitove - Bijelog Dugmeta, Parnog Valjka, Riblje Čorbe i ostalih zvučnih imena Eks JU rok scene koju sam, baš tada, intenzivno počeo da slušam i pratim.

Tri godine kasnije, Radio Bar je raspisao konkurs za volontere (podrazumijeva se, bez ikakve novčane nadoknade), a na isti se prijavilo 67 ljudi. To je najbolji pokazatelj kako se radio, kao medij, volio tada. Lično sam jurio kući, iz Gimnazije, da uhvatim početak emisije i obavezno je bilo zvanje četvrtkom i traženje muzičke želje….

„Barski portal“: Još samo godinu i po, pa ćeš proslaviti solidan jubilej – 15 godina u novinarstvu. Kada si zapravo tačno počeo da radiš na radiju, sjećaš li se možda datuma i nekih zanimljivosti koje su obilježile te prve dane u tvojoj, sada već, respektabilnoj karijeri?

 D.V.: Moj prvi ulazak, zvaničan, u program bio je 21. jula 2005. godine u emisiji „Sporedni kolosjek“ kod autora i voditelja Gorana Krekuna. Najiskrenije ovo kažem: bio sam ubedljivo najgori voditelj spiker u istoriji Radio Bara!

Pored parališuće treme, ushićenja i želje da se dokažem morao sam da vodim računa i o ijekavici. Moj prirodni dijalekat je ekavski i nikada mi nije izletjela nijedna riječ na „ije“ pa sam morao da pišem sve riječi koje se drugačije izgovaraju na ijekavskom dijalektu, a taj isti papir sam tri godine nosio sa sobom.

To je bilo osjetljivo vrijeme pred referendum i sve se gledalo pod lupom i tumačilo kako ne treba. Kasnije sam se toliko ispraksirao da čim stanem pred mikrofon ili kamere „svičujem“ (prebacim se na ijekavicu). I jedini put kada sam kao dopisnik RTS-a 2014. godine mogao da pričam ekavski, namučio sam se da se opustim.

Od volontera postao sam honorarac Radio Bara i tu sam ostao do decembra 2007. godine. Međutim, nama je jasno stavljeno do znanja da nova uprava radija ne računa na honorarce i da su im suvišni, pa sam konkurisao, sa zakašnjenjem, za mjesto voditelja na Radio Koroni koja je tada bila četvrta po slušanosti u Crnoj Gori.

Jako brzo se otvorila i televizija gdje sam se počeo graditi u svojoj najdražoj oblasti – sportskom novinarstvu, ali je uvijek ostajao žal za radijom i radijskim programom. Kako u Koroni tako i u Radio Baru dobro sam „prečešljao“ njihove fonoteke, uzimao diskove, kući preslušavao i uživao jer je za mene to bio i posao i uživanje. Kako je Korona počela da stagnira na svim poljima, sa radijskim mikrofonom sam se sve manje družio. A realno u Koroni nije ni bilo potrebe za radijskim programom pored televizije koja je imala svu pažnju nadležnih.

„Barski portal“: Sarađivao si sa značajnim brojem medija. Nagrađivan si zasluženo. Izdvajaš li neka iskustva kao naročito značajna za tebe i tvoju karijeru ? 

D.V.: Poslije dugogodišnjih televizijskih iskustava (TV Corona, TV Budva, RTS, RTV) ukazala mi se prilika da budem na, godinama, najslušanijem komercijalnom radiju u Crnoj Gori – Drugačijoj Radio Stanici (DRS).

Na istoj sam dobio pravu sliku o radiju u ovom 21. vijeku. Iskreno, ni u ludilu nisam zamišljao da rad na radiju može biti tako zahtjevan da se, realno gledano, graniči sa težinom televizijske pripreme. Iako je bilo naporno prolaziti višemjesečnu obuku (pet dana uzastopno po nekoliko sati) ipak dugujem ogromnu zahvalnost Urošu Bogdanoviću što mi je otvorio neke nove vidike i što je nastojao da me „iscijedi“ do maksimuma kako u kreativnom dijelu tako i u izvedbi pripremljenog brejka.

Uroš je bio dugogodišnji voditelj Indeksovog radija u Beogradu. Njegovo ime i prezime nama u Crnoj Gori ništa ne znači, ali su nam poznati neki njegovi „radovi“ kao što je „AJVAR FEST“, odnosno bukvalni prepjev stranih pjesama na srpski jezik. Takođe, zvao je oglas u SAD-u jer je neko objavio da se prodaje kuća 50 CENT-a, slavnog repera. Uroš je stupio u kontakt sa prodavcima i rekao im je da iako kuća vrijedi 50 centi (tako je bukvalno i glasio oglas, ako izuzmemo činjenicu da znamo ko je 50 Cent) on nudi cio dolar da mu je prodaju. Jednom riječju on je ludak, u najpozitivnijem smislu riječi!

Samovoljno sam otišao sa DRS-a zbog privatnih razloga i ostala mi je velika žal što u tom savršenom tehničkom svijetu nisam stigao da do kraja sprovedem svoj napredak sa Urošem. Istini za volju, nismo se 100 posto poklapali i razumjeli u idejama. Argumentovano sam mu govorio o nekim sitnicama, ali, summa summarum, mimoilazili smo se u 20 posto stvari.

„Barski portal“: A sad, nešto više o Urban Radiju da nam kažeš. Najavio si već prevazilaženje stereotipa. Šta slušaoci mogu da očekuju ? Šta ste nam to svima spremili novo ?

  D.V: Početkom godine, manje više slučajno i spontano, stupio sam u kontakt sa Milićem Dragovićem, momkom koji je preuzeo vlasništvom nad „F“ Radio stanicom. Mićo i ja nismo se poznavali predobro. Znali smo se iz prolaza, tj lifta zgrade gdje je bila Korona i jedan period njegov muzički studio. Tada smo i najduže pričali jer sam želio da usavršim sviranje bubnja, a on je imao ljude koji bi meni odnosno nama prijavljenima držali časove. Dakle, spojila nas je muzika.

Naš prvi razgovor ticao se mog angažmana kao voditelja na, još uvijek, "F" Radiju. Međutim, Mićo je prvi privatni vlasnik neke, opet apostrofiram, privatne medijske kuće koji priznaje da neke stvari ne zna. Do tada sam se susretao sa ljudima koji nisu jedan dan proveli na drugom mediju i koji su se „gađali“ terminologijom, pri čemu nisu znali ni da se „je li“ piše odvojeno.

Mićo me je pažljivo slušao o svim stvarima koje sam naučio od Uroša Bogdanovića koga, da imam budžet, sjutra bih doveo u svoj program, svoj radio. Prvo: poklopili su nam se muzički ukusi. Drugo: upoznao me je sa ciljevima koje ima od ove radio stanice. Treće: objasnio mi je funkcionisanje softvera koje je instalirao, budući da je to njegova branša, tehnika i četvrto: pokazao je da je čovjek prema zaposlenima rekavši da ne želi da ijednom radniku plata kasni ni dan, makar on godinu dana evro ne uzeo od tog radija.

Toga dana sam čuo toliko noviteta da sam se iskreno prepao da se sprema neka apokalipsa jer na svim gore spomenutim medijima ništa slično nijedna rukovodeća osoba nije izrekla!

"F" Radio je otvoren 2005. godine u Baru kao Folk radio stanica (D+ tada nije mogao da se čuje u Baru) i sa tim muzičkom projektom su, kako bi se slobodnije reklo, razvalili! I finansijski i sa slušanošću.

Radnici su imali veoma dobre plate za naše uslove (moja televizijska, novinarska je bila ekvivalentna njihovim iz tog perioda), ali je taj radio, vremenom, izgubio svoj identitet. Bio je komercijalni, miks radio, pa čak i isključivo tehno radio stanica šest mjeseci, kada su  Rusi bili vlasnici ovog radija.

Mićo je iskazao želju za promjenom riječima: „Dule, ja bih volio da to bude neki, kako da kažem, urbani radio sa kvalitetnom muzikom!“, na šta sam rekao: „što da ne? Neka bude RADIO URBAN“ i tako je 18. januara ove godine radio dobio svoje ime.

Te noći, usmeno, smo se usaglasili kakva muzička šema treba da bude. Koji izvođači i zbog čega ne smiju biti emitovani, a koji su sasvim poželjni. Skroz spontano, radeći ono što najviše volim, kreirajući program po mojim parametrima i analizama, Mićo me je imenovao u urednika Urban Radija.

„Barski portal“: Kakvo stanje je uopšte zatečeno u „F“ Radio stanici kada ste je preuzimali i kakav to „identitet“ Urban Radija planirate da izgradite ?

 D.V: Stanje koje smo zatekli u zadnjim danima F Radija bilo je haotično! Prvi problem imali smo sa toncem koji je u zacrtanom periodu od 16 do 18 časova predviđenom za strane hitove (termin programa nazvan „URBAN Classic") na svoju ruku emitovao najnovije hitove, odnosno TOP 40 neke radio stanice.

Njegovo obrazloženje je dokazalo moju tvrdnju da čak i ljudi koji se bave (ili žele da se bave) ovim poslom nemaju percepciju kako se radio sluša.

Obrazloženje je glasilo: „Zato što su se sada ljudi tek vratili sa posla, uključili su radio, a mi ne emitujemo novitete uopšte“. Pa, ko još danas u četiri sata popodne kući okreće radio!? Ok, možda ima neko, negdje, ali baš teško. Drugo: novitete sam u prvih par dana skrajnuo kako bih mogao da ih selektiram i asortiram tako da se sa njima može lakše rukovati, ali svakako je bio predviđen i blok za njih od 18 do 22 časa . U prvih sedam dana razletio sam se na deset strana „skupljajući“ muziku koju sam ostavljao na medijima gdje sam radio. Bez ikakvog problema kolege iz Radio Bara su mi prebacile sav materijal koji sam im tražio i to je najbolji pokazatelj kako u nekim medijima nema sujete.

Ostatak sam skupljao, kao u pjesmi Miladina Šobića „Od druga do druga“.
Rad na drugim medijima donosi mnogo novih poznanstava. Od silnih tonaca, producenata, Miladin Stanojević Holbah je na mene ostavio najjači utisak u producentskom smislu. Njegov boravak u Baru, na Koroni, bio je kratkog daha, ali smo on i ja održali kontakt za to vrijeme. Zatrpao sam ga obavezama koje i dalje završava, a to je produciranje: džinglova, maski, špica…

On je u ovaj posao ušao kad sam se ja rodio, ali ga to ni u jednom momentu nije sprječavalo da mi poslije svake „isporuke“ kaže da mu obavezno sugerišem ako nešto nije urađeno po mojoj zamisli.

Godinama sam analizirao program drugih radija i, realno gledano, sve se svodi, manje više na isto. Lokalni javni emiteri imaju taj luksuz da puštaju šta oni žele na uštrb marketinga, dok radio stanice kao što je DRS okrenute su totalnoj komercijali (DRS u svojoj bazi pjesama za emitovanje nema ni Rolling Stones-e i Pink Floyda).

Cilj URBAN Radija je definitivno neka zlatna sredina, s tim što smo odmah iz naše baze eliminisali ljude, pjevače, pjevačice, bendove koji ni sami ne mogu da definišu šta sviraju (npr. Amadeus bend). Fascinantno mi je kako je Radio "S" odjednom napravio bum sa „izlizanim“ pjesmama i hitovima, pa sam se odlučio da u bloku kada 3-3 (tri domaće tri strane pjesme) po dve budu „izlizane“, a u sredini numera za koju većina ljudi nije čula.

„Barski portal“: Nekako je opšte mišljenje da se radio, generalno, sve manje sluša. Pretpostavljamo da ćete ovježiti medijski prostor novim sadržajima. Kakav zapravo program planirate da emitujete uopšte ?

D.V: Jedno od glavnih pitanja je „Ko još sluša radio?“ – pa svi. U bilo koji kafić da sjednete uvijek svira neki „radio“. Nažalost, zbog nepotrebne, suvišne i često besmislene priče ljudi kvalitet radija ocjenjuju po tome da li ima ili nema voditelja. Radio se više ne sluša kao nekad, sada se on sluša pasivno i u toj pasivnosti treba okupirati pažnju konkretnom, zanimljivom terminologijom.

Ono što mi je cilj da „izguram“ do kraja je da ljudi nauče da na URBAN Radiju mogu da čuju nešto drugačije, duhovitije, zabavnije. Da naše informacije neće biti tu prezentovane tek tako da se popuni program, već da imamo razlog zbog čega radimo neki brejk.

Primjer koji stalno navodim je nedavna situacija kada je sa jednog auta otpao paket-detonator na bulevaru u centru grada. Svi radijski mediji su prenijeli tu vijest sa portala tako što su je pročitali od A do Š. Ona jeste bila aktuelna, pričalo se o njoj, ali joj je falio još jedan element da brejk bude kompletiran. Zabavu od toga nismo mogli da pravimo, ali je mogla da sadrži benefit. Lično bih nazvao nadležne organe da nas u najkraćim crtama upute šta se radi u takvim situacijama i ako se ista ponovi, kako da se ponašamo. Dakle, moramo biti kreativni.

Postoje razni načini ulaska u program, razni elementi koji se koriste, a 3EB (Tri elements brejk) se pokazao i na stranim medijima kao najproduktivniji. 3EB su tri proste činjenice, tvrdnje i mogu biti: ime pjesme, ime voditelja, ime radio stanice, trenutna temperatura u gradu, konstatacija, lični utisak na prethodnu pjesmu.

Postavljanje ovog sistema nije lako. Naročito ne u našim krajevima (Srbija, Crna Gora) gdje je radio u pluskvamperfektu i gdje se urednici i vlasnici trude samo da ga prodaju narednom vlasniku. Međutim, istrajni ljudi i vlasnici su od radija, kao firme, otvarali televizije, a ostali su širili svoju frekvenciju i postajali radio sa nacionalnom pokrivenošću. Da otvaramo televiziju? Neka hvala, ali da budemo urbani na području cijele Crne Gore, to želimo.

Razgovarao:
Milenko Jovanović