Ajkovića tukli Kurtijevi teroristi, cijepali mu crnogorsku nošnju, gazili vjeru - vlast u Podgorici sramno ćuti

Na Gazimestanu, gdje srpska istorija kuca najglasnije, gdje se ne zaboravlja ni obraz ni žrtva,prekjuče, na Vidovdan oboren je još jedan simbol — crnogorska kapa, srpska duša pod njom, i mladost koja se usudila da se pojavi u crnogorskoj narodnoj nošnji. Miloš Ajković, momak iz Zete, uhapšen je, ponižen i pretučen od strane Kurtijevih terorista obučenih u uniforme tzv. policije, samo zato što je stajao tamo gdje stoje časni, u odjeći koja govori više od svake riječi.

Pocijepali su mu nošnju, oteli mu zastavu, pokušali da mu oduzmu krst s vrata. Tražili su da se odrekne svoje vjere, časti, naroda. Nije popustio. Nije pljunuo na svoje. Nije poklekao. Ali jeste ostao sam. Sam pred batinama, sam pred ćutanjem zvanične Crne Gore, sam pred izdajom.

I gdje su sada državni organi Crne Gore? Gdje je sada Vlada koja sebe predstavlja modernom i evropskom, a ćuti kada se nad njenim državljanima vrši teror? Gdje je predsjednik države koji je slikao reklame za mlade, ali nema snage da stane u zaštitu jednog od njih kada ga biju zato što je ponosan na ono što je?

Ovo nije prvi put. Ali je prvi put da se toliko jasno pokaže — sve je prodato od strane crnogorske vlasti. Crna Gora, nekad gnijezdo časti, sada ćuti. Trideset hiljada Crnogoraca je protjerano sa Kosova i Metohije tokom etničkog čišćenja od strane terorista "OVK" i njihovih saveznika iz NATO-a. Nije bilo istrage, nije bilo protesta. Ali je bilo priznanje. Da, Milo Đukanović je, gle ironije, nagradio etničko čišćenje  priznanjem lažne države. Njegov narod je nestao sa Kosmeta, a on im priznao "državu"- Zasnovanu na krvi nad Crnogorcima i njihovom progonu. Zasnovanu nad popaljenim crkvama tog naroda i preoravanju njihovih grobalja. 

I sad, njegovim stopama idu Spajić i Milatović. Dok mladić leži u pritvoru, dok mu se kida nošnja, dok ga tuku zato što liči na pretke — Vlada ćuti. Ne samo da ćuti, nego ćutnjom odobrava.

Ovo nije političko pitanje. Ovo je pitanje časti. Crnogorska vlast nema više izgovore. Ako ni sada ne stanu u odbranu svoga naroda, svoga obraza, onda neka kažu javno: ne predstavljamo ovaj narod, ne predstavljamo ove ljude, ne predstavljamo nijednu nošnju osim one koju nam je Zapad obukao.

Miloš Ajković nije htio sažaljenje. Rekao je: „Tražim pravdu.“ Ali u Crnoj Gori danas pravde nema. Samo pamćenja. A ono će, ako se ovako nastavi, precrtati sve one koji su ćutali kada se gazila čast, tukla mladost i kidala svetinja.

Bar neka se zna — ne u naše ime!