.jpg)
Balša Vojvodić i Stefan Jovanović – dva su mladića iz Sutomora, obojica rođeni u Baru, dva studenta što su životne puteve razapeli između Beograda i Kosovske Mitrovice, ali su obojica zauvijek vezani za jedno mjesto – Kosovo i Metohiju. Zajedno su nedavno hodili do Hilandara, a sada su, kako kažu, dovršili svoje zavjetno putovanje. Njihova priča je tiho, ali postojano pulsirala u narodu sabranom na Gazimestanu juče, na Vidovdan. Sve vrijeme im je društvo pravio Stefanov 15-godišnji brat Dušan, takođe rođen u Baru.
"Došao sam da se poklonim sjenima naših junaka. Kosovo je naše izvorište. Ovo je više od puta, ovo je čas duše", kazao je Balša, dok mu je prijatelj Stefan, domaćin u Mitrovici, stezao ruku kao da i sam tim stiskom želi da potvrdi: ovdje pripadamo.
Na Gazimestanu, ovog Vidovdana, nije bilo nametnutih govora, niti uklesanih parola. Bilo je samo naroda. Srpskoga, trpeljivoga i vječnoga. Sabranog sa svih strana gdje se još Bogu moli i Kosovski zavjet nosi. Sa trobojkama u rukama, sa krstovima na grudima, i sa srcem na mjestu.
Proslava je započela svetom arhijerejskom liturgijom u Gračanici, koju je služio mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, sa više arhijereja Srpske pravoslavne crkve. Božiji mir tog jutra spustio se na Kosovo polje. U porti manastira, orden Majke devet Jugovića uručen je majkama sa četvoro i više djece – onim tihim, najljepšim čuvarkama srpskoga imena i nadanja.
A onda – Gazimestan. Starici s ikonama, majke s vijencima, dječaci s krstovima, omladina s barjacima – sve se slilo na Kosovo polje. Sve što pjeva, pamti i ne zaboravlja. Sve što se klanja zavjetu.
Molitvu i parastos kosovskim junacima služili su mitropolit Joanikije i vladika raško-prizrenski Teodosije. Besjedio je i vladika Jovan Ćulibrk, proročki i snažno:
"Gazimestan je zavjetni hram srpskog naroda. Pedeset godina smo se odricali Boga, rušili svoje hramove i služili idolima. Nestaju oni koji se odriču Boga. A ko ne poštuje Kosovski zavjet, nema ni prošlosti, ni sadašnjosti, ni budućnosti."
Poslije molitve, omladina je spontano zapjevala. Iz dubine, iz grudi, iz korijena, zaorilo se: "Oj, Kosovo, Kosovo!" A onda, kao grom, kao život, kao nešto što se ne uči, nego nosi: "Kosovo – Srbija!"
To nije bila parola. To nije bila poruka. To je bio zavjet.
Crna Gora je tu pjesmu skandirala, ona prava – ne ona iz kabineta, već ona iz duše. Stefan i Balša bili su u toj pjesmi, u tom hodu, u tom koraku. Bili su s onima koji znaju čiji su.
Oni koji misle da će vrijeme izbrisati zavjet, ne razumiju srpski narod. Zavjet nije papir, nego krv u krvi, riječ u pjesmi, molitva u suzi. Zavjet se ne nameće, zavjet se nasleđuje.
Ovoga Vidovdana nije bilo političara da se slikaju. Ali su bili oni što nose krst od šperploče, što slaže barjak na rame, što pjeva u pohodu. Nije bilo kamera koje će to prenijeti, ali bilo je hiljade srca koja će to pričati svojoj djeci.
Vidovdan u Gračanici nije bio datum. Bio je korak. Nije bio protokol. Bio je pojanje. Nije bio u govorima. Bio je u ćutanju koje sve govori.
Crna Gora tu možda nije imala svoju vlast, ali je imala svoju djecu. Imala je svoje Balše, Stefane, Dušane, Miloše, Jovane, Nikole, Marke. Imala je svoju čast.
I zato će, dok god na Vidovdan stižu kolone, dok Gazimestan odzvanja, srpski narod znati ne samo ko je bio, nego i ko jeste. I kuda ide.
A istog dana, Miloš Mitrović, Jovan Merdović, Nikola Golubović, Miloš Ajković i Marko Lakić – petorica hodočasnika iz Crne Gore, bili su privremeno lišeni slobode. Privela ih je tzv. „kosovska policija“ jer su, navodno, svojom odjećom i pjesmama "podsticali na mržnju". Miloš Ajković uhapšen je samo zato što je nosio crnogorsku narodnu nošnju.
Ako je ko pozivao na mržnju juče i otkako je na vlasti u okupiranoj pokrajini Srbije, to je bio režim Aljbina Kurtija, koji godinama briše sve što je srpsko – jezik, vjeru, kulturu, nošnju, pa i korak slobode. Ono što je nekada bilo prikriveno, sada se brutalno pokazuje.
Ali srpski hodočasnici ne odustaju. Gazimestan živi. Vidovdan živi. Crna Gora, koju su predstavljali, pokazuje da Kosovo i Metohija i te kako žive u njenom srcu.
Balša i Stefan, nakon što se vrate na morsku obalu, ponovo će se sresti u Sutomoru, gdje ih ljeto uvijek iznova spaja. Dok su im studije na pauzi, družeće se kao nekad – po šetalištu, uz sunčane obale, na stenama koje pamte njihova dječačka skrivanja. Ali sada, bogatiji za iskustvo, bogatiji za zavjet, praviće nove planove.
Već, kažu, razmišljaju o sljedećem hodočašću. Neko novo mjesto, neki novi put, ali ista priča: gdje god koračaju, sa sobom nose Gazimestan.
Zavjet ne putuje sam. Putuje s onima koji ga žive.
