Metohija na moru: Suze Peći u "talasima" Bara

PIŠE: Milenko Miško Jovanović

Četvrti je dan februara. Zima ona tiha, primorska, što ne probija u kosti samo ako nema sjeverca, ali zna da probudi ono što čovjek godinama nosi duboko, potisnuto, misleći da je navikao. Tomislav Tomo Trifović tog dana nije planirao ništa istorijsko. A opet, sve je mirisalo na istoriju.

On je Pećanac. A porijeklom – iz namučene Velike. Od Živaljevića rodom, kojima je krvna osveta nekad davno promijenila prezime u Trifović. Sudbina koja se ne bira, već nosi. Vezan za Veliku, ali još jače, bolnije i dublje – za Peć. Za Bistricu. Za Pećku Patrijaršiju. Za pećke intrige u onom starom, životnom, beskrajno duhovitom smislu – gdje se sve zna, ali se sve i prašta. Tomo je bio narodni čovjek, socijalista starog kova, šoumen čiji žestoki humor ne razumiju svi. Razmiju ga, srećom, oni koji imaju dara više od prosjeka i srce šire od straha.

Godine 1999., kao i većina Srba iz Peći, napustio je Tomo svoj zavičaj. NATO okupacija. Etničko čišćenje. Srušena groblja, prekopane kosti u Metohiji, spaljene crkve, porušene kuće, oteti stanovi – i sve to traje i danas, gotovo 27 godina kasnije. I ništa od toga nije statistika. Sve su to imena, lica, glasovi...

Zvoni Tomu telefon. Miloš Dimitrijević je sa druge strane "signala". Stari prijatelj. Doskorašnji predsjednik Opštine Peć u sistemu države Srbije, sa sjedištem u Goraždevcu – enklavi, najvećem srpskom selu u pećkoj opštini i cijeloj Metohiji. Mjestu koje je, uprkos stravičnom teroru, opstalo. Hrabri Goraždevac, svima poznat.

Miloš ne kaže da je u Baru. Niti mu govori da je u društvu „Tita iz Piskota“, kako Tomo zove zajedničkog prijatelja. Šale se. Kao nekad. Tomo kaže: „Možda dođem na ljeto.“ Znaju obojica da ta rečenica znači mnogo više od plana.

U Miloševom društvu je i Darko Kolašinac – njegov nasljednik, sadašnji prvi čovjek srpske opštine Peć. Mlad, nasmijan, druželjubiv. Rijetka slika: bivši i sadašnji – zajedno. Kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. A zapravo je  primjer.

U isto vrijeme, „Tito iz Piskota“ zove Dušana Novićevića – Duška. Pećanca, i opet velikog Miloševog prijatelja. Nekadašnjeg režisera, kulturnog poslenika, upravnika pozorišta u Peći. Punih mu je 86 godina, ali stoji pravo – i u tijelu i u duhu. Kaže mu da se spremi, da izađe ispred zgrade za deset minuta. Ne govori mu da je Miloš u autu. Kaže samo: „Idemo na piće, nismo odavno.“

I onda – šok. Susret Duška i Miloša. Pogled. Prepoznavanje. Suze. Duško ne zna ni gdje ga vode, ni da li sanja. Scena za nevjerovanje. Peć se u tom trenutku preselila u Bar.

Odredište je restoran „Zlatna riba“, gdje je, vrlo namjerno, gazda – Bogić Beli Mitrović. Pećanac. I Kuč, ali i Baranin i te kako. Čovjek koji je mnogo prije pogroma došao u Bar, ali nikad nije otišao iz zavičaja – jer zavičaj nije adresa, nego pamćenje.

Tomo čeka ispred restorana. Ne zna da dolaze Miloš i Darko. A onda – novi sudar emocija. Susret Toma i Miloša. Pun suza. Pun tišine koja govori više od bilo koje rečenice.

Kao da je osjetio da se nešto veliko dešava, bez ijedne najave, stiže i Nebojša Ćebo Vojvodić. Boem posebnog nerva. Voditelj kultnih emisija na Radio Metohiji u Peći. Novinar. Danas u Baru, od devedeset devete, sa promijenjenom profesijom, ali istim glasom duše.

Rapsodija. Sjećanja. Peć u Baru. A biće, kažu – i Bar u Peći.

Pominju autoritete koje vrijeme nije pojelo: dr Miladina Ivanovića, predsjednika Opštine iz devedesetih i nespornog lidera Srba u Peći. Kidnapovanog i, po svemu sudeći, ubijenog advokata Milivoja Đuričića, čije tijelo nikada nije pronađeno. Božidara Boža Žarića – humoristu i boema bez premca. Sveta Pavličića – ništa manje atraktivnog. I, dakako, pjesmu „Karanfil se na put sprema“, često naručivanu u emisiji „Folk ruža“, dok je Ćebo vodio program.

U društvu je i Dejan Slavković iz Đakovice. Sluša. Gleda. Njemu je i zanimljivo i tužno. Zna tu sudbinu. Njegovi su isto prošli.

Rastanak – u suzama.  Miloš iznosi boce koje je namijenio za Duška i Toma. Svoju rakiju. Pečenu u Goraždevcu. Sa emotivnim pečatom zemlje koja se ne da uprkos svemu.

Miloš i Darko nastavljaju prema Peći. Prema svom Goraždevcu. Tomo, čika Duško i Ćebo – ka svojim barskim stanovima u kojima žive već 27 godina. Ali sa istom porukom. Istim zavjetom. Kao ona jevrejska: dogodine u Jerusalimu. Ovdje je: dogodine u Peći.

I vjeruju u to. Ako se oni ne vrate – vratiće se njihovi potomci. Jer nijedna okupacija nije dovijeka. A Peć, kao i istina, zna da čeka.