PIŠE: Đorđe Bojanić
Postoje ljudi koje ne možete meriti godinama, već delima. Ljudi čija se snaga ne vidi u telesnoj moći, već u vjeri, istrajnosti i ljubavi prema svetinji. Jedan od takvih ljudi je protojerej Jovan Plamenac iz Bara - sveštenik koji je svoj život vezao za Rumiju, njenu svetinju i narod koji se vijekovima okuplja pod njenim nebom.
Ko je bar jednom krenuo kamenitom stazom ka vrhu Rumije, dobro zna koliko je težak taj put sa strmim usponom.
Strmi usponi, oštar kameniti krš, vjetrovi i dug hod ispituju snagu svakog čovjeka i veru u njemu. Ali, među svim poklonicima koji su godinama hodili ka hramu Svete Trojice, jedan čovjek je uvek bio ispred svih.
To je bio otac Jovan.
U godinama kada bi mnogi tražili odmor i lakši put, on uvek korača sigurno, odlučno i sa istom snagom kao mladić, u tim poznim godinama.
Više puta nego bilo ko drugi popeo se do rumijske crkve, a mnogi svjedoče da je upravo on najčešće prvi stizao na vrh. I kada sam imao blagoslov da se sa njim penjem ka svetinji Svete Trojice, gledao sam sa divljenjem kako ispred nas korača čovjek koga nije nosila samo tjelesna snaga, već nešto mnogo veće - vjera, u to sam se uvjerio i zato pišem sa emocijom ovu opasku.
Ta energija nije obična ljudska snaga. Ona dolazi iz dubokog duhovnog izvora, iz ljubavi prema Bogu, Crkvi i svom Srpskom narodu.
Dok su mnogi dolazili i odlazili, otac Jovan je ostajao uz Rumiju, čuvajući zavjet koji su nam ostavili preci.
Zahvaljujući takvim ljudima, na vrhu Rumije se nije ugasila molitva.
Zahvaljujući njegovoj istrajnosti i požrtvovanju, Svete Liturgije su nastavile da se služe u hramu Svete Trojice.
On nije samo dolazio na Rumiju - on je sabirao narod. Pozivao je ljude da se vrate svojim korijenima, da ne zaborave Svetog Jovana Vladimira i njegov sveti Krst, drevno predanje i svetinju koja vijekovima okuplja pravoslavne hrišćane ovog kraja.
Otac Jovan je jedan od onih rijetkih sveštenika koji ne propoveda samo riječima, već i ličnim primjerom.
Njegov put ka vrhu Rumije postao je simbol istrajnosti i duhovne pobjede. Dok ga gledate kako korača planinskom stazom, shvatate da vjera nije samo ono što čovjek govori, već ono što živi.
Decenijama je ostao veran Rumijskom zavetu. Čuvao je svetinju onda kada je bilo lako, ali i onda kada je bilo teško. Branio je pravo naroda da se moli na svojoj svetoj planini i svjedočio da crkva na vrhu Rumije nije samo građevina od kamena i metala, već živo mjesto sabranja naroda i molitve.
U vremenu kada mnogi zaboravljaju svoje korijene, otac Jovan podsjeća da narod bez pamćenja lako izgubi put.
Zato njegova misija nije samo sveštenička. Ona je i prosvetiteljska, rodoljubiva i Svetosavska.
On sabira narod oko krsta Svetog Jovana Vladimira.
On okuplja pokolenja oko Svete Liturgije.
On čuva živim predanje koje su nam ostavili preci.
Zato ime oca Jovana Plamenca ostaje duboko vezano za Rumiju. Kao što je Rumija kameni čuvar Bara, Primorja i drevnog Zetskog kraja, tako je i otac Jovan jedan od najvjernijih čuvara njenog duhovnog zavjeta.
Neka Gospod podari zdravlje i snagu ovom čestitom svešteniku koji se borio sa teškim bolestima, da još mnogo godina predvodi narod putem vjere, molitve i Svetosavlja.
Jer, dok god se na Rumiji služi Liturgija, dok god se ka njenom vrhu nosi krst Svetog Jovana Vladimira i dok god ima ljudi poput oca Jovana Plamenca, živjeće i zavjet predaka koji su nam ostavili u amanet vjeru, slobodu i svetinje.
Hvala mu za sve što čini da se očuva vjera u Srba u Crnoj Gori.
Izvor: fb
Video: Božidar Andrović
