PIŠE: Milenko Miško Jovanović
Postoje datumi koji pripadaju kalendaru. I postoje datumi koji pripadaju narodu.
Trinaesti jul je upravo takav dan.
Nije, definitivno, u pitanju samo Dan državnosti Crne Gore. Nije samo sjećanje na međunarodno priznanje crnogorske države na Berlinskom kongresu 1878. godine. Iznad svega, riječ je o danu kada je narod ove zemlje pokazao da sloboda nema cijenu i da se okupatoru ne klanja. Kada su naši preci odlično znali šta znači dostojanstvo, ponos i borba za slobodu.
Tog 13. jula 1941. godine Crna Gora je ustala.
Nije ni najmanje tada bilo važno ko je komunista, a ko monarhista. Ko je za kralja, a ko za revoluciju... Svi su znali samo jedno – neprijatelj je okupator. I zato su bili u istom stroju.
To je najveća poruka 13. jula.
Podjele su došle kasnije. Donosili su ih rat, ideologije, osvete, strasti i politika. Brat je u mnogim kućama krenuo na brata, a rane tog vremena ni osam decenija kasnije nisesu do kraja zarasle.
Ali prvog dana i podosta vremena nakon početka ustanka – bili su zajedno. U tome je veličina tog datuma.
Bar i Crmnica imaju poseban razlog da danas budu ponosni. Upravo je na Virpazaru odjeknula prva ustanička puška, koja je označila početak opštenarodnog otpora u Crnoj Gori. Iz tog malog mjesta krenula je varnica koja je zapalila plamen slobode širom zemlje.
Da budemo načisto - nije ovo, naravno, samo lokalna istorija, već dio istorije čitavog naroda.
Danas, kada se ponovo dijelimo po partijama, ideologijama, nacijama, vjerama, zastavama i prošlosti, vrijedi se zapitati – šta bi nam poručili oni koji su tog 13. jula ostavili svoje porodice i pošli u borbu?
Sigurno ne bi tražili da mislimo isto.
Ali bi nas podsjetili da je moguće biti različit, a ipak biti na istoj strani kada su u pitanju država, narod, sloboda i dostojanstvo.
Upravo je to lekcija koju smo, čini se, zaboravili.
Nema te političke pobjede koja vrijedi koliko jedinstvo naroda. Nema te partije koja je veća od Otadžbine. Nema te ideologije koja je važnija od slobode.
i, najzad, 13. jul zato ne smije biti datum koji će svako tumačiti samo iz svog ideološkog ugla. On nije ni komunistički, ni monarhistički, ni partijski praznik.
On je praznik naroda koji je odlučio da ne živi na koljenima.
I ako želimo da budemo dostojni onih koji su tog dana krenuli u borbu, onda bi najveće poštovanje prema njima bilo da konačno naučimo ono što su oni već znali – da je Crna Gora najjača onda kada nije podijeljena.
Neka zato danas sa Virpazara, iz Crmnice, iz Bara i iz svakog kraja Crne Gore odjekne ista poruka: Neka nam različitosti budu bogatstvo, a ne razlog za mržnju.
Jer narod koji je jednom znao da se ujedini protiv okupatora, zaslužuje da se ujedini i oko svoje budućnosti. To ujedinjenje, za sada je na čekanju.
