Ekolog za tuđe dvorište, duhovni tutor po narudžbi: Vajc uči SPC šta je demokratija

PIŠE: Mićo Lutovac

U pauzi od „ekološkog krstaškog pohoda“ po Zeti, Tomas Vajc, samoproglašeni „najveći prijatelj Crne Gore“, odlučio je da bude i duhovni nadzornik – pa drži lekcije Srpskoj pravoslavnoj crkvi da „ne smije da se miješa u politiku“.

Isti onaj Vajc koji ubjeđuje mještane da kolektor mora biti u njihovom dvorištu, sada hoće da ubjeđuje i vjerni narod ko ima pravo da se bori za svoje svetinje, a ko ne.

Licemjerje ovog „evropskog poslanika“ vrišti. Kada je DPS 2020. pokušao otimačinu vijekovne crkvene imovine i usvojio sramni Zakon o „slobodi vjeroispovjesti“, Vajc nije izustio ni riječ. Nije ga bilo da podsjeti državu da je Crkva odvojena od vlasti. Ćutao je kao da ga se ne tiče. A sada, kad je Crkva upravo ta koja je molitvenim litijama sačuvala slobodu i donijela narodnu pobjedu, on se javlja da „postavlja granice“.

Zato mu valja reći jasno: drži ruke podalje od naše Crkve i našeg naroda. Crkva nije ni tvoj eksperimentalni kolektor, ni briselski projekat, ni „nevladina organizacija“ na evropske grantove. Crkva je temelj identiteta i slobode ovog naroda – ono što ni Đukanovićev režim nije mogao pokoriti, a kamoli jedan gostujući činovnik sa dnevnicom.

Ironiju licemjerju ovog „ekologa na eure“ najbolje je ogolio Milan Knežević. On je Vajca nazvao „starim džuboksom DPS-a“, pa duhovito primjetio da je taj isti brižni parlamentarac danas „zabrinut za spermagrame flamingosa, kataraktu kod ukljeva i psorijazu kod visibaba“. Knežević je, u svom stilu, dodao da bi mu „Vajcov mozak dobro došao da odmori petnaest dana – možda bi mu i kosa ponovo porasla“. To je, u suštini, sva dijagnoza evropskih tutorskih mantri: prazna priča za lokalnu upotrebu i potcjenjivanje ovdašnjeg naroda.

Narod Crne Gore dobro zna ko mu je donio slobodu. Ni Vajc, ni Brisel, ni bilo koja „evropska perspektiva“. Slobodu je donijela Crkva, molitva i narod na ulicama. A to je lekcija koju evropski činovnici nikada neće naučiti – jer u njihovim zemljama narod već odavno ne odlučuje ni o svom dvorištu, a kamoli o svojim svetinjama.

Gospodine Vajc, vi ste ovdje privremeno, a Crkva je trajno. Kad vi odete, njene svetinje će i dalje stajati na istim temeljima na kojima stoje vijekovima – nepomjerene i nesavitljive, kao i narod koji ih brani.