"Iz dva u jedan": Prelaz od gladi do iluzije

PIŠE: Mićo Lutovac

Poražavajuća vijest objavljena danas u crnogorskim medijima ostavlja bez riječi: Bar je apsolutni šampion u državi po broju kladionica. U turističkoj oazi, gdje bi čovek očekivao mir, napredak i zdrav život, kocka je postala nova religija. Naš grad prednjači po broju ovih objekata po glavi stanovnika — i ne samo to, već i po broju registrovanih zavisnika od kocke. I to više nije ni novost, ni statistika — to je slika i prilika duboke socijalne krize.

Ovdje, u Baru, gdje radi Narodna kuhinja. Gdje stotine ljudi preživljavaju zahvaljujući toplom obroku koji dobiju od dobrih ljudi. Gdje su redovi ispred humanitarnih organizacija duži od redova na šalterima. I u tom istom Baru, kao pečurke poslije kiše, niču kladionice, aparati, ruleti i šanse za „brzu zaradu“. Pitamo se: ko koga ovdje gubi? Ljudi novac ili društvo ljude?

Zavisnost od kocke u Baru je "proglašena" najvećom u Crnoj Gori. Nevladine organizacije, psiholozi i sociolozi upozoravaju već godinama na ovaj problem. Ali apatija javnosti i odsustvo institucionalne reakcije šalju jasnu poruku: „Samo neka troše, samo neka se vrti novac.“ Da li je zaista moguće da se kockanje ovdje pravda „dobrim standardom“, „slobodom izbora“ i „turizmom“? Ako je standard dobar, zašto Narodna kuhinja ima posla preko glave?

Da budemo jasni — kockanje nije odraz standarda. Kockanje je često odraz praznine. Duboke, teške, egzistencijalne ili psihološke. Odraz izgubljenih nada, izgubljenih poslova, izgubljene perspektive. U državi u kojoj su prosječne plate ispod dostojanstvenog nivoa, kockanje nije luksuz — ono je simptom. Simptom sistema koji nudi iluziju dobitka umjesto stabilnosti, kladionički tiket umjesto socijalne sigurnosti, i aparate umjesto kulture i edukacije.

Kockari, gdje je empatija? Ako imate novca svakodnevno za klađenje, imate li ponekad i par eura za gladne, za bolesne, za napuštenu djecu? Ili smo se pretvorili u društvo u kojem tuđa muka više ne izaziva ni najmanji osjećaj odgovornosti? Gdje je nestala solidarnost koja je kroz istoriju krasila ove krajeve?

Bar, nekad simbol otvorenosti, slobode i mediteranskog duha, danas je na putu da postane grad izgubljenih prilika i duboko podijeljene realnosti. Na jednoj strani — oni koji troše, „ulažu“, kockaju. Na drugoj — oni koji mole za pomoć, koji jedva preživljavaju. Srednja klasa, nekada kičma društva, polako nestaje. I dok se jedni zabavljaju „čekajući dobitak“, drugi čekaju toplu čorbu kao spas dana.

I na kraju, postavlja se i pitanje institucionalne odgovornosti. Gdje je Opština Bar? Gdje su planovi urbanističkog razvoja koji ne uključuju kladionice? Gdje su programi za borbu protiv zavisnosti? Gdje je poruka mladima da vrijedi raditi, učiti, stvarati — a ne tražiti sreću u aparatu koji je programiran da te uništi?

Svi koji osjećaju odgovornost, svi kojima je stalo do ovog grada, imaju obavezu da dignu glas. Protiv kulture kocke. Za kulturu solidarnosti. Za Bar koji zaista ima budućnost. Nije Edi Rama tek onako zabranio kladionice u Albaniji. Svaka mu čast. I kad sam kod Rame, srećna mu jučerašnja briljantna podbjeda nad "velikom Albanijom" na parlamentarnim izborima održanim u susjedstvu nam.