PIŠE: Vasilije Lalošević
U junu 1980. godine, upisao sam studije žurnalistike na FPN „Veljko Vlahović“ u Sarajevu. Maštajući od mladih dana o studijama novinarstva ili diplomatije, nisam očekivao da će me te dvije grane društvenog života pratiti, i ukrštati se u narednim životnim fazama.
Na prijemnom ispitu FPN prijavilo se 186 mladih ljudi, željnih da se otisnu u čudesan, trnovit, ali i prelijep svijet novinarstva. Od tog broja, samo je nas 30-ak zadužilo indeks. Sa mladalačkim zanosom i nestrpljenjem sam čekao rezultate testiranja, i na oglasnoj tabli tražio svoje ime, i to od broja 186, pa sve naviše.
Nervoza je prestala, kada sam vidio rezultate. Rezultat mog prijemnog ispita, bio je za respekt. Moje ime se nalazilo pod rednim brojem dva, sa gotovo maksimalnim brojem bodova, samo bod manje od prvorangirane, danas poznate urednice na HRT i BiH televiziji.
Zašto ovo pominjem, i zašto je ovaj daleki prijemni ispit uskovitlao sjećanja i probudio prijatne uspomene?
U dijelu testiranja, osim kratke vijesti, jedne reportaže, trebalo je napisati i agencijski izvještaj sa nekog skupa.
Započeo sam ga ovako: „Na petom samitu nesvrstanih zemalja u Havani - Kuba, nagovješteni su novi obrisi djelovanja ove značajne asocijacije zemalja, koje ne pristaju da učestvuju u geopolitičkoj podjeli svijeta na ove i one...“ i tako dalje, i tako dalje.
Opisivao sam i znano i neznano, i moguće i nemoguće, a izvještaj završio sa potpisom - dopisnik Tanjuga iz Havane, Vasilije Lalošević.
„Suština teme pogođena, agencijski stil izvještavanja odličan“, kazali su iz ispitne komisije. Kvartovi Havane, i ove prelijepe egzotične Kube, bili su, kao prekopirani iz opisa mojih drugova - pomoraca, ondašnje barske „Prekookeanske“, koji su ovaj grad smatrali svojom drugom kućom.
Godine su prolazile, studije u zadovoljstvu i lakoći okončane, a moj fingirani - tanjugovski izvještaj sa Kube stavljen „Ad acta“.
Novinarska praksa nakon studija, zajedno sa kolegama, odvela me ipak, u središte stvari, u čuvenu zgradu na Obilićevom vencu. Tako sam stigao u instituciju gdje su novinarsku slavu stekla najjača „pera“ jugoslovenskog novinarstva, u legendarni Tanjug. Deceniju kasnije, bio sam dopisnik Tanjuga sa primorja, u sklopu crnogorske redakcije, ove svjetski priznate - telegrafske agencije.
Ivo Popović, Vlatko Vujović, kasnije dopisnik iz Rima i Rajko Banović, bili su moćna družina, koji su stameno držali medijski, crnogorski „front“. Pišući ovu priču, prisjetio sam se istorijata ove jedinstvene novinske agencije. Osnovana je 5. novembra 1943. godine, u Jajcu. Dobila je ime Telegrafska agencija nove Jugoslavije, skraćeno - Tanjug.
Jedan od osnivača bio je Moša Pijade, a prvi direktor Vladislav Ribnikar.
Kao prva objavljena vijest puštena u etar, slovi ona o dolasku engleske vojne misije i oficira za vezu, Meklejna, u Glavni štab NOVJ. Mijenjao je svoje boravište, od Jajca, Visa, Drvara, Aranđelovca, i na kraju Beograda, gdje u izmjenjenom pravnom statusu, egzistira do današnjih dana.
Njegovi hroničari su bilježili primjere slave i novinarskih podviga, jer su „tanjugovci“ često, prvi javljali o nekom važnom događaju. Tako je 1960. godine, dopisnik iz Konga Mirko Arsenijević, svijetu javio da je svrgnut Patris Lumumba.
Dopisnik iz Havane - Jovan Mirić, godinu kasnije prvi javlja o neuspjehu američke invazije u „Zalivu svinja“ na Kubi, i pobjedi Kastrove armije. Božidar Kažić je 1972. godine, javio iz Rejkjavika da je Bobi Fišer postao svjetski prvak u šahu, a Momo Pudar naredne godine, poslao turobnu vijest iz Santijago de Čilea da je general Pinoče, svrgnuo, a potom i pogubio, legalnog Predsjednika - Salvadora Aljendea. Petar Tomić, 1989. godine, javlja prvi o svrgavanju Čaušeskua u Bukureštu, i tako dalje, i tako više.
Mom ponosu nije bilo kraja, kada bih iz, tada malog Bara slao fono - izvještaje, koje su potom preuzimale jugoslovenske radio i televizijske stanice.
Sjećam se vijesti o probijanju pomorske blokade feribota „Sveti Stefan“, ili one o ekspoziji silosa u barskoj luci. Izvještaja sa Mediteranskih igara iz Barija. Bilo ih je mnogo. To je bilo zlatno doba Tanjuga, a dopisnička mreža, zahvaljujući ugledu SFR Jugoslavije, rasprostirala se širom planete i brojala 48 stalnih dopisništava.
Ali, kako je slabila država u materijalno - tehničkom smislu, slabio je i Tanjug. Prije par godina, Vlada Srbije je donijela „Odluku o pravnim posledicama prestanka Javnog preduzeća - novinske agencije Tanjug“. U redovima onih koji ga vole rodila se zebnja i strah od neslavnog završetka jedne, više nego uspješne priče. Na sreću, Tanjug i dalje živi, doduše, ne kao javno preduzeće, ali se njegove agencijske vijesti objavljuju i u pisanim, i u elektronskim medijima širom regiona.
Danas, osjećam veliko zadovoljstvo što sam bio dio te velike Tanjugove porodice. I što sam makar malo okusio dah agencije, čiji su novinari sa raznih meridijana i paralela, odašiljali svijetu sve ono što čini život, i sve ono oko njega, a svoju priču ili izvještaje započinjali sa onim legendarnim: „Kako Tanjug javlja“.
(Iz knjige "Moj kaleidoskop")
