Srpski jezik: Većina na popisu, manjina u državnoj politici?
PIŠE: Dragan Gagi Milićević
Postoji jedno jednostavno pravilo demokratije: država je dužna da čuje većinu. Ne mora uvijek da joj udovolji, ali nema pravo da se pravi da većina ne postoji.
U Crnoj Gori se, nažalost, upravo to dešava kada je riječ o jeziku.
Najava ministarke evropskih poslova Maide Gorčević da Evropska unija formira poseban tim prevodilaca za crnogorski jezik nije sama po sebi problem. Problem je što se istovremeno uporno ignoriše činjenica koju nije objavio ni Beograd, ni bilo koja politička stranka, već zvanična državna institucija – MONSTAT.
Prema konačnim rezultatima popisa stanovništva iz 2023. godine, 269.307 građana, odnosno 43,18 odsto, izjasnilo se da im je srpski maternji jezik. Crnogorski je kao maternji navelo 215.299 građana, odnosno 34,52 odsto. Još izraženija je razlika kod jezika koji se uobičajeno govori – srpskim govori 43,52 odsto, a crnogorskim 36,23 odsto stanovništva.
Drugim riječima, srpski nije samo najrasprostranjeniji jezik u Crnoj Gori – on je jezik kojim govori najveći broj njenih građana.
I šta je odgovor države?
Ništa.
Kao da se popis nikada nije dogodio.
Kao da je volja skoro polovine stanovništva statistička greška.
Kao da demokratija važi samo onda kada proizvodi politički poželjne rezultate.
Niko ne traži da se bilo kome zabrani da govori crnogorskim jezikom. Niko ne spori pravo građana da svoj jezik nazivaju onako kako žele. Ali isto tako niko ne može logično objasniti zašto država odbija da otvori pitanje položaja srpskog jezika, iako je upravo on jezik većine.
To više nije lingvističko pitanje.
To je pitanje demokratije.
Kakvu poruku država šalje svojim građanima?
Da njihov glas vrijedi kada treba platiti porez.
Da njihov glas vrijedi kada treba izaći na izbore.
Da njihov glas vrijedi kada treba puniti budžet.
Ali da ne vrijedi kada kažu kojim jezikom govore.
Takva politika nema nikakve veze sa evropskim vrijednostima na koje se vlast neprestano poziva.
Evropa počiva na poštovanju demokratski iskazane volje građana, a ne na ignorisanju rezultata državnog popisa.
Posebno je zanimljivo što se ogromna energija troši na formiranje prevodilačkih timova, simboličke projekte i predstavljanje Crne Gore u inostranstvu, dok u sopstvenoj državi izostaje spremnost da se otvori razgovor o činjenici da najveći broj građana govori srpskim jezikom.
To nije pitanje emocija.
To je pitanje političke dosljednosti.
Ako je popis validan za nacionalnu strukturu, za broj stanovnika, za vjersku pripadnost i za sve ostale statističke pokazatelje, onda mora biti validan i za jezik.
Ne može se prihvatiti samo onaj dio rezultata koji odgovara vlasti, a ostatak gurnuti pod tepih.
Srpski jezik nije jezik male grupe ljudi.
Nije jezik političke stranke.
Nije jezik jedne ideologije.
On je, prema zvaničnim državnim podacima, jezik najvećeg broja građana Crne Gore.
I upravo zato sve češće se postavlja pitanje: ako država neće da uvažava ni rezultate sopstvenog popisa, šta je onda mjera demokratije?
Nijedna ozbiljna država ne može dugoročno graditi institucije na ignorisanju većine.
Jer većina nije opasnost za demokratiju.
Ignorisanje većine jeste.
