Muftija koji je stao ispred zla: Da li smo dostojni sjećanja na Muhameda Šefket efendiju Kurta?

PIŠE: Mićo Lutovac

Istorija, zanmo svi, nije crno-bijela. Ko god pokuša da je svede na dvije boje, prije ili kasnije ostaće bez istine.

Dok su se tokom Drugog svjetskog rata širom Nezavisne Države Hrvatske nizali pokolji, logori i jame, kada su Glina, Prebilovci, Drakulić, Garavice, Jadovno i Jasenovac postali simboli stradanja srpskog naroda, postojao je jedan grad u kojem je zlo zaustavljeno prije nego što je počelo.

Taj grad bila je Tuzla.

A čovjek koji je stao ispred zla zvao se Muhamed Šefket efendija Kurt.

Rođen u Travniku 1879. godine, školovan u Carigradu i Damasku, bio je muftija u Banjaluci i Tuzli, a od 1936. godine već penzionisan. Upravo taj penzionisani muftija pokazao je više hrabrosti nego mnogi koji su tada nosili uniforme i vlast.

Početkom januara 1942. godine ustaške vlasti pripremile su strahovitu odmazdu. Povod je bilo ubistvo grupe ustaša kod Doboja, a osveta je trebalo da padne na nedužne Srbe u Tuzli. Plan je bio jeziv: na Badnje veče minirati Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice, pun vjernika, a potom krenuti u likvidaciju i progon preostalog srpskog stanovništva u gradu.

Kada je saznao za taj plan, Šefket efendija Kurt nije ćutao.

Okupio je ugledne muslimane Tuzle i zatražio hitan prijem kod njemačkog komandanta grada i njegovog zamjenika. Zahtijevao je da se zločin spriječi. Njemačka komanda je potom izdala pismenu naredbu kojom je ustašama zabranjeno da bez njene saglasnosti preduzimaju bilo kakve mjere odmazde, a po gradu su istaknuti plakati sa upozorenjem da niko ne smije napadati ljude koji proslavljaju svoj praznik niti uništavati njihovu imovinu.

Mnogi bi tu stali.

On nije.

Zajedno sa delegacijom uglednih Tuzlaka otputovao je u Zagreb. Namjera je bila da razgovara sa Antom Pavelićem. Pavelić ih nije primio, ali jeste ministar unutrašnjih poslova Andrija Artuković, jedan od najodgovornijih ljudi ustaškog režima. Delegacija je zatražila garancije da tuzlanski Srbi neće biti dirani. Zahvaljujući tome, u Tuzli nije došlo do masovnog pokolja kakav je bio planiran.

Takav čin nije ostao bez posljedica.

Ustaške vlasti su ga u svojim izvještajima označavale kao „potajnog neprijatelja današnjeg poretka“ i „starog Vizantinca – Srbina“. Za režim koji je ljude dijelio po vjeri i naciji, to je bila teška optužba. Za istoriju – najveće priznanje.

Rat mu nije poštedio ni porodicu. Izgubio je trojicu sinova – Envera, Asima i Fadila. Njegova lična tragedija nije umanjila veličinu onoga što je učinio za druge.

Poslije rata nove jugoslovenske vlasti odlikovale su ga Ordenom bratstva i jedinstva prvog reda, što je bilo izuzetno priznanje za jednog islamskog vjerskog velikodostojnika. Ime mu danas nosi ulica u Tuzli, a njegovo djelo ostalo je upamćeno kao jedan od najsvjetlijih primjera građanske i ljudske hrabrosti u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata.

Kada je umro 21. juna 1963. godine, na njegovu dženazu došlo je više od deset hiljada ljudi svih vjera i naroda. Pravoslavni prota Đorđe Jovanović održao je govor i, na sopstvenu molbu, sišao u grob da dočeka tabut i položi tijelo čovjeka koji je nekada spasio njegove sunarodnike. Teško je pronaći snažniji simbol međusobnog poštovanja.

I veliki Meša Selimović ostavio je svjedočanstvo o njemu:

„Bio je plemenit i neustrašiv čovjek. Založio je svoj veliki ugled da bi spasavao ljude iz ustaškog zatvora.“

Zato priča o Muhamedu Šefket efendiji Kurtu nije samo priča o jednom muftiji.

To je priča o čovjeku koji je dokazao da vjera nije mržnja, da čast nema nacionalnost i da je ponekad dovoljan samo jedan hrabar čovjek da promijeni sudbinu hiljada drugih.

U vremenu kada se prošlost često koristi za produbljivanje podjela, ovakve ličnosti podsjećaju da su i u najmračnijim danima postojali ljudi koji su birali čovjeka, a ne ideologiju.

Srpski narod ima razloga da pamti ime Muhameda Šefket efendije Kurta.

Ne zato što je bio musliman.

Nego zato što je bio – čovjek.

I upravo zato zaslužuje mjesto među pravednicima istorije, čija djela nadživljavaju ratove, režime i politike.

Neka mu je vječna slava i hvala.