"Muštuluk"

PIŠE: Dragutin Dašo Durutović, advokat

Riječ koju smo toliko puta čuli, kao novost, vijest, nešto što se čeka – i obično donosi radost. „Muštuluk“ je, jasno, turcizam – riječ preuzeta iz turskog jezika. Ali je zanimljivo kako oni što pjevaju da „nikad nijesu spoznali sramotnoga ropstva lance“ koriste riječ okupatora koji, po njima, nikada nije kročio na Cetinje. Taj „građanski i nepokoreni grad“ bio je, kažu, neosvojiv za čitavu Otomansku imperiju.

Nešto tu ne štima. Jer Turci su kucali na vrata Beča, i otvorili bi ih da nije bilo Eugena Savojskog. Ali u zemlji „đe nebo niđe nije tako plavo“, sve je moguće – pa i da se vjeruje kako par srbijanskih kaplara 1918. „okupira“ Crnu Goru i počini zločine kakve svijet ne pamti. I to nad narodom koji je samo koju godinu ranije kapitulirao, potpisavši akt kapitulacije preko brigadira Bećira i Lompara, uz saglasnost premijera Lazara Mijuškovića i kralja Nikole Prvog Petrovića.

Logika u takvim pričama nema gdje da stanuje, ali u zemlji čuda sve je moguće. Da je neko rekao Petru Drugom Petroviću da će ga potomci izbaciti iz škola i da će se ljekari – „hećimi“ – radovati smrti svoga mitropolita, ne bi vjerovao.

Jer ljekar, čovjek koji je položio Hipokratovu zakletvu, treba da bude humanista, čovjek koji poštuje život i služi dobru. Onaj koji bi trebao da se bori za svakog pacijenta, bez obzira na ime, porijeklo ili vjeru. Ali u Crnoj Gori danas, mnogi su – zbog zadnjice, kako narod kaže – prodali i dušu i obraz, ukoliko su ga ikada imali.

Zbog interesa, položaja i materijalne dobiti, neki su glijetom uklanjali natpise sa grobova svojih predaka, da izbrišu porijeklo i da bi imali prolaz kod Mila. I upravo ti isti čekali su da mitropolit, bolestan i iznemogao, ispusti dušu – da jave vođi „muštuluk“, da se poraduju smrti onoga koji ih je pobijedio krstom i narodom, ne mačem.

Neki su čak obećavali i nagradu za tu vijest. Doktor Eraković – žali Bože to prezime iz Banjana, prezime od kojih su i sami Petrovići, potomci Petra Herakovića iz Hercegovine, koji slave Svetog Đorđija – taj isti Eraković, ljekar i poslanik DPS-a, najavljuje i priželjkuje smrt. Uz njega i "dobri" doktor Abdić, takođe poslanik. A nekadašnji ministar odbrane, Peđa Bošković, poručuje da bi „taj muštuluk pozlatio“.

Pozlatio se jedino mitropolit Amfilohije – svojim djelom i svojom dušom, koja je otišla Bogu u naručje. On, koji je čitav život služio istini i Crkvi, zaslužio je mir u Carstvu nebeskom. Jer u Carstvu nebeskom nema mrtvih – Hristovo Vaskrsenje svjedoči da je život vječan, a ne prolazan kao ljudske tvorevine i njihove ideologije.

U Crnoj Gori se oduvijek poštovala smrt, i bolest, i tuđa muka. I s neprijateljem se išlo na žalost, izjavljivalo saučešće, prinosila pomoć. Smrt se nikad nije slavila – a kamoli smrt mitropolita crnogorskog, dike roda našega.

Oni koji su čekali da pozlate taj „muštuluk“ ostaće upamćeni i ostavljeni – na stubu srama koji su sami sebi podigli. Najpogubnije je što to nijesu činili iz ideala ili ubjeđenja, već iz čistog interesa. Radovali su se ne zbog pobjede ideje, već zbog gubitka privilegija i plena koji im je obezbjeđivao bivši vođa.

Nekada su komunisti davali glavu za ideju – to je bilo za poštovanje, ma koliko se neko s tom idejom ne slagao. Ali ovi, današnji „ideolozi“, radili su sve iz koristi. Iz interesa. Jer im je mitropolit, molitvom i istinom, uzeo vlast – a time i ono što su najviše voljeli: novac i položaj.

Sve u ovom svijetu događa se s Božjim dopuštenjem. Tako i smrt mitropolita, koga je Gospod pozvao k sebi kao što je i Mojsije otišao kada je izveo narod iz Misira i predao štap Aronu.

Sva naša djela se mjere, i dobra i zla. Sudiće se svima – i mitropolitu, i Erakoviću, i Boškoviću, i meni, i vama. Ali da bi se zadobilo Carstvo nebesko, mora se – kako reče Njegoš – preći Miloš koji stoji na vratima raja“. A mitropolit ga je, svojim životom, molitvom i žrtvom, prevazišao.

Djelo mitropolita Amfilohija ostaće trajno. A djelo onih koji su čekali muštuluk biće zapamćeno kao sramota. Djelo mitropolita na zemlji prevazilazi djela mnogih svetitelja i zanmenitih ljudi. Djelo Erakovića, Abdića, Boškovića i ostalih njihovih kolega i partijaša je za prezir, ne za osudu, jer mi ne sudimo.

Na kraju, svak je rođen da jednom umre, ali „čast i bruka žive dovijeka“.

P. S. Kad stanemo na Strašni sud Hristov, znate li koliko će vam vrijediti imetak?
Odgovor je jasan.

Uoči Svete Petke, ljeta Gospodnjeg 2025.