Od morskih talasa do nebeskih visina – put pravednika Nikice
PIŠE: Dragutin Dašo Durutović, advokat
Kada uđete u hram Svetog Jovana Vladimira na Topolici, i kad se služba primiče svome vrhuncu, dok se narod krstom klanja pred ikonom svetitelja kome je hram posvećen, ako biste "bacili" pogled udesno — ugledali biste lice koje se pamti. Osmijeh koji nije tek izraz dobrodušnosti, već nešto dublje, nešto što dolazi iz same suštine čovjeka. To lice pripadalo je Nikici.
Ime koje zvuči kao nadimak iz djetinjstva, kao nešto što doziva nevinu radost i bezazlenost — i zaista, u tom osmijehu bilo je nečeg dječačkog, nečeg čistog, što riječi teško mogu objasniti. Nikicu ste morali doživjeti.
Imao sam čast da upoznam tu čestitu porodicu Kovačević još po svom dolasku u Bar — najprije Bora, kao školskog druga, a potom i ostale: barbu Toma, Nikicinog oca, i barbu Ljuba Kovačevića. Od njih sam naučio more: ne samo talase i struje, već i njegovu dušu. Učilo se kod njih kada radi riba, šta donosi jug, kako se čita nebo i val.
Sa Nikicom sam se zbližio kasnije, u godinama koje su mnoge lomile — devedesetim. Tada smo, u krugu barske Marine, našli utočište i način da preživimo. Pod sankcijama i nemaštinom, more nam je bilo i prijatelj i trpeza. Lovili smo ribe, hobotnice, živjeli od onoga što daje Gospod.
Nikica je radio u Prekookeanskoj plovidbi, a kad su brodovi stali, našao je posao na samoj marini, tik uz naš kontejner u kome je bio stari ronilački klub. Dan za danom provodili smo zajedno, dijelili komad hljeba i zalogaj ribe, a čika Bodo nas je često dozivao na pasulj u onom primitivnom, ručno pravljenom brodu vezanom preko puta naše barake i Nikicinog radnog mjesta.
Tako su prolazile godine, a svaki novi susret sa Nikicom bio je kao zagrljaj brata. Teme su se redale: od pokloničkih putovanja, koja nije propuštao, do košarke, naše zajedničke strasti. Kad bi Zvezda ili Srbija igrale, čuo bi se telefon — i u četvrtini, i na poluvremenu, komentarisali smo svaki poen. Ljetos mi je, u svom dobrom duhu, obećao zlato košarkaša… ali, eto, ni oni ne dočekaše svoje finale.
Nikica je, međutim, dočekao svoje — ali ne zemaljsko, već nebesko. Napustio je ovaj svijet i otišao u vječnost, u nadu da ga je Gospod primio u Carstvo Nebesko. Zaslužio je to svojom plemenitošću, dobrotom i ljubavlju prema svakom čovjeku.
Njegov život bio je posvećen, tih, a Bogu ugodan. Mnoge od nas, koji smo ranije kročili u vinograd Gospodnji, Nikica je pretekao svojom hrišćanskom revnošću. Svoju plemenitu dušu predao je Gospodu — baš u Svetoj zemlji, koju je toliko volio.
Smrt, ta vječita tajna koja sve nas izjednačava — male i velike, bogate i siromašne, jake i nejake — nije kraj. Gospod je svojim Vaskrsenjem riješio zagonetku smrti, pokazavši da je ona samo prelazak iz ovozemaljskog u vječni život. Nikica je to znao. Vjerovao je duboko, živio u miru sa svojom savješću i nije se bojao onoga što ljudi najčešće zovu krajem. Straha nije imao — samo blagu pobožnost i smirenje čovjeka koji zna da se sve dešava po Božijem promislu.
Žal ostaje — ne zato što je on otišao tamo gdje pravednici počivaju, već zato što je, po našem ljudskom sudu, otišao prerano. Ostavio je svoju porodicu i sve nas koji smo ga voljeli. Ali u svakom od nas ostaće onaj osmijeh — topao, čist, prepoznatljiv, kao svjetlo koje ne gasi ni smrt.
Vječna ti pamjat, dragi prijatelju. Neka ti Gospod daruje Carstvo Nebesko.
Tvoj brat u Hristu,
Dragutin
