Sjećanje na albanskog velikana Esad - pašu Toptanija: Neprijatelj u boju, brat u časti

PIŠE: Mićo Lutovac

U svijetu kratke pameti i još kraćeg poštovanja prema junaštvu, malo je ličnosti koje vrijeme obasja pravom svjetlošću tek kad prođu vijekovi. Jedna od takvih figura, nepravedno zaboravljena i u Srbiji i u Albaniji, svakako je Esad-paša Toptani — turski general, Albanac po rodu, ali čovjek koji je u srcu nosio ideju slobodnog i samostalnog Balkana, bez stranih tutorstva i okupacija.

Ovaj potomak moćne zemljoposjedničke porodice, čovjek koji je bio šef lične garde sultana Abdula Hamida II, postao je legenda još kao komandant turske odbrane Skadra u Balkanskom ratu 1912–1913. godine. Njegovo ime izgovaralo se s poštovanjem i među neprijateljima. Sa svojim vojnicima branio je utvrđenja na Tarabošu, Brdici i Bardanjolu, pod neprestanim napadima hrabrih, ali slabo naoružanih crnogorskih snaga. Kada su im je u pomoć stigla vojska iz Srbije sa svojom artiljerijom, Esad-paša je znao da se više ne radi o pitanju časti, već o pitanju časti u porazu.

Kapitulirao je. Ali ta kapitulacija nije bila sramota — naprotiv, bila je jedan od onih trenutaka kada poraz rađa prijateljstvo. Združena srpsko-crnogorska komanda postupila je viteški: njegova vojska je razoružana, ali oficirima je ostavljeno da nose sablje, a Esad-paši ukazana posebna čast. Ganut čovječnošću svojih dojučerašnjih protivnika, Esad-paša je izgovorio riječi koje su označile početak jednog nesvakidašnjeg savezništva: daje „besu“ Srbiji, da će joj od tog dana biti prijatelj i saveznik.

Posebno je zapamćen trenutak od 21. aprila 1913. godine, kada je Esad-paša lično predao ključeve od Skadra prestolonasljedniku Danilu Petroviću. Tada je izgovorio riječi koje su ušle u istoriju:

„Možete misliti kako sam ožalošćen u ovom času, u kom čujem glas mojih milih koje ostavljam u toj zemlji. Ali, uza sve sam utješen što sam pobijeđen od hrabrog neprijatelja, najjunačkijeg što ga ima na svijetu.“

Na to mu je princ Danilo odgovorio:

„Ne može biti žalostan onaj koji je svjestan da je izvršio svoju dužnost. Vi ste je ispunili. Velim Vam to ja, koji sam bio vaš istrajni neprijatelj, ali i vaš poštovatelj. Divio sam se vašim oficirima koji su se uvijek junački borili.“
No, crnogorska zastava je kratko vijorila nad skadarskom tvrđavom. Mješovita flota Velikih sila blokirala je crnogorsku obalu i naredila povlačenje crnogorske vojske iz Skadra, a Austrougarskoj dozvolila da napadne Crnu Goru. Taj čin je duboko ožalostio i pobjednike i poražene, jer je pokazao da Balkan, i kad prolije svoju krv za čast, opet mora slušati tuđu volju.

Kada je srpska vojska 1915. godine prolazila kroz Albaniju, u najtežim danima povlačenja prema Jadranu, Esad-paša je, kao ministar unutrašnjih poslova i vojske u albanskoj vladi, izdao naredbu svojim sunarodnicima:

„Čujte, Arnauti i Turci! Kroz Albaniju prolazi srpska vojska. Srpski vojnici nemaju drugog novca sem papirne banknote od 10 dinara. Znajte da je ona ravna turskoj medžediji. I ko pokuša da pobije njenu vrijednost — ujedaće se onđe gdje se niko ne ujeda!“

To nije bila samo administrativna zapovijest, nego akt plemenitosti i političke dalekovidosti. U moru mržnje i interesa, Esad-paša je bio most.

Kada su Velike sile 1913. stvorile Kneževinu Albaniju, Toptani je, sa svojom vojskom iz Skadra, kontrolisao najveći dio zemlje i u Draču osnovao Republiku Centralnu Albaniju. Nije bio samo vojnik — bio je državnik koji je sanjao da se Balkan oslobodi tuđeg uticaja i da njegovi narodi žive u međusobnom poštovanju. Na Vidovdan 1915. godine potpisao je sa Srbijom tajni sporazum o uniji — realnoj konfederaciji — između Albanije i Srbije.

Zbog tog sporazuma, albanska istoriografija ga i danas naziva izdajnikom, a on je, u stvari, bio najveći zagovornik saradnje dva najbliža naroda Balkana. Njegova politika bila je jednostavna i hrabra: „Balkan balkanskim narodima!“

Esad-paša je bio prijatelj srpskog naroda u najtežim trenucima. Njegova naredba da se srpski dinar prihvata kao zvanično sredstvo plaćanja u Albaniji i da se srpskim vojnicima pruža pomoć — bila je čin koji je spasio mnoge živote. A kada je kasnije, na Solunskom frontu, stao uz srpsku vojsku, pokazao je da se njegova besa ne izgovara uzalud.

Ubijen je 1920. u Parizu, na pragu krunisanja za kralja Albanije. Ubili su ga njegovi sunarodnici — isti oni kojima je želio slobodu, ali ne i zavisnost od tuđina. Na srpskom vojničkom groblju u predgrađu Tije, među pravoslavnim krstovima, stoji jedan islamski polumjesec — njegov. Tu je, zauvijek, zajedno sa srpskim junacima koje je poštovao i s kojima je dijelio ideal Balkana bez okupatora.

Srpski pjesnik Aleksa Šantić mu je posvetio pjesmu, završavajući je stihom koji najbolje opisuje njegov život:

„Ko junački pada — nigda pao nije.“

Danas, više od jednog vijeka kasnije, ime Esad-paše Toptanija ponovo oživljava kao simbol nečega što Balkanu očajnički nedostaje: mudrost, hrabrost i vizija saradnje.

U njegovom duhu ponekad možemo prepoznati i današnjeg premijera Edija Ramu — čovjeka koji, uprkos pritiscima, pokušava da povede Albaniju putem razuma i ekonomske saradnje sa Srbijom, umjesto putem mržnje i konflikta. Ali, kao što je Toptanija gušila politika izdaje i ekstremizma, tako i Rami danas „za vratom dišu“ oni koji od Balkana žele novo žarište.

Salji Beriša, vječni politički protivnik i simbol albanskog radikalizma, kao i Aljbin Kurti na Kosovu i Metohiji — čovjek koji je već godinama okrenut etničkom čišćenju i progonu svega srpskog iz južne srpske pokrajine — predstavljaju ono što je Esad-paša najviše prezirao: totalni fašizam koji služi tuđim interesima.

Rama je jedini lider današnje Albanije koji se javno i jasno nije složio s Kurtijevom politikom, i time je, makar simbolično, pokazao da se duh Esad-paše Toptanija nije ugasio.

Ako su Srbi i Albanci mogli da sarađuju 1915. u najstrašnijem vremenu ratnog haosa, onda mogu i moraju i danas — u dobu mira i otvorenih granica. Sve drugo bilo bi izdaja i srpskih i albanskih junaka koji su padali za Balkan slobodan od tuđeg nasilja.

Neka nam zato Esad-paša Toptani bude podsjetnik da se čast ne mjeri nacijom, nego djelom. I da je jedna data besa često vrijednija od svih potpisanih sporazuma pod pokroviteljstvom velikih sila.

Jer, najzad, ko junački stoji uz istinu — ni u smrti nije pao.