PIŠE: Jovan Plamenac
Zaista, nije nam dato da znamo kada ćemo dušom otići iz ovog života, ni kada ni gdje će se to dogoditi. Nekada to biva očekivano, jer je čovjek teško bolestan, a veoma često i neočekivano.
Neočekivano, naprasno, prekjuče je dušom u vječni život otišao Baranin Duško Barac. To se dogodilo na usponu uz Rumiju, na stotinak metara od prevoja Perov dolac.
Duškov bratanac Đorđe svjedoči o Duškovom ushićenju kada je odlučio da pođe na Liturgiju na Rumiji koju smo zakazali za 18. april. Đorđe svjedoči i o Duškovoj radosti dok se, sa više od četrdeset hodočasnika, uspinjao ka Rumijskoj crkvi, i o lakoći kojom je uzmicao uz strmu planinu. A onda je kucnuo njegov čas!
Još od Sabornog hrama u Baru kod kojeg smo se, uobičajeno, sabrali da bi zajedno pošli na Rumiju, sve je odisalo radošću. Tri sveštenika, đakon, monah... Pa to rijetko biva i na Trojčindanskoj rumijskoj litiji. I brojan narod.
Liturgiju smo pokasno počeli i u njoj je učestvovao dio hodočasnika. Pa zar smo za Duškovu dušu mogli da učinimo ma i približno toliko blagodatno koliko je liturgijska molitva Bogu da je primi u Svoje Naručje.
U tradiciji Pravoslavne crkve duboko je uvriježeno uvjerenje da duša krštenog čovjeka kad se odvoji od tijela u dane Vaskrsa, i čitave Svijetle sedmice, odleti Gospodu kao leptir. Eto otkud ona radost tog jutra, i Duškova i sve rumijske hodočasničke zajednice. Eto utjehe Duškovoj porodici i njegovim prijateljima.
Smrt nije nestanak čovjeka. Ona je samo jedna faza u njegovom životu ovog i budućeg vijeka, kratka faza, prelaznica iz zemaljskog u vječni život. Umiranje može biti tegobno, traumatično. Dušku nije bilo. Odnos prema sopstvenoj smrti je mjera povjerenja čovjeka u Boga.
Mir duši dobrog čovjeka Duška Barca!
