PIŠE: Milenko Miško Jovanović
U vremenu kada se prekrajaju globalne linije moći, kada više ništa nije trajno osim interesa, srpski narod mora da razmišlja dugoročno, državotvorno i – iznad svega – jedinstveno. U takvom pristupu, Srbija nije samo jedna od država na Balkanu, već matica svih Srba, oslonac i prirodni centar okupljanja svog naroda, gdje god da živi.
Zato je važno razumjeti poruke koje dolaze iz samih Sjedinjenih Američkih Država, posebno od ljudi poput Roda Blagojevića.
A, ko je Rod Blagojević i zašto je njegova riječ važna?
Rod Blagojević definitivno nije bilo ko. Riječ je o bivšem guverneru američke savezne države Ilinois, čovjeku srpskog porijekla, koji je godinama bio dio političkog establišmenta SAD. Njegovo porijeklo nije nebitno, naravno. Ono ga čini jednim od rijetkih glasova unutar američke politike koji razumije srpsku poziciju, ne samo kao geopolitičku temu, već kao istorijsku i identitetsku činjenicu.
Kada takav čovjek kaže da je „razvijanje snažnih odnosa sa Srbima na Balkanu u nacionalnom interesu Sjedinjenih Američkih Država“, onda to nije samo diplomatska fraza reda radi. Riječ je o jasnom signalu da unutar američkog sistema postoji svijest da su Srbi bili i ostali prirodni saveznici Amerike – onda kada se odnosi grade na uzajamnom poštovanju.
Podsjećanje na savezništvo u oba svjetska rata, kao i na operaciju „Halijard“, koju je naglasio Milorad Dodik, vraća nas na temelje tog odnosa. Srbi su spasavali više od 500 američkih pilota, ne pitajući za cijenu. To je istorija koju nijedna politika ne može izbrisati – ali je može ignorisati, kao što je to činila administracija Džoa Bajdena, a prije toga zloglasnog Bila Klintona, ali i Buša mlađeg, Obame...
Politika koja je kreirala i podržavala agresiju NATO 1999. godine na SRJ, koja je stala iza jednostranog proglašenja navodne nezavisnosti Kosova i Metohije i koja kontinuirano vrši pritisak na Srbiju i Republiku Srpsku – ne može se drugačije nazvati nego antisrpskom.
Dakle, to nije pitanje emocije, već iskustva.
U takvim okolnostima, svaka alternativa koja otvara prostor za dijalog i uvažavanje – pa i ona koja dolazi kroz politiku Donalda Trampa – mora biti ozbiljno razmotrena.
Svakako da Tramp nije idealan saveznik, ali politika se ne vodi idealima, već interesima. Njegova administracija nije nosila istorijski teret neprijateljstva prema Srbima, niti je bila opterećena ideološkim intervencionizmom koji je karakterisao prethodne strukture u njegovoj zemlji.
Zato su važni signali poput dolaska Trampa mlađeg u Banja Luku i njegovih razgovora sa političkim i privrednim krugovima Republike Srpske. To su koraci ka izgradnji novih odnosa, zasnovanih na principima koje je istakao Milorad Dodik – slobodi, pravu naroda da odlučuje o sebi i politici zdravog razuma.
U svemu tome, uloga Srbije je ključna. Bez jake Srbije nema ni snažnog srpskog naroda. Srbija je ta koja mora da nosi političku, ekonomsku i diplomatsku težinu, da štiti interese Srba u Crnoj Gori, Republici Srpskoj i svuda gdje srpski narod živi u značajnijem broju.
Zato je politika Aleksandra Vučića od posebnog značaja. U vremenu velikih pritisaka, on vodi državu putem koji nije lak, ali je jedini moguć – putem balansiranja, očuvanja mira i postepenog ali jasno vidljivog jačanja pozicije Srbije.
Njegov odnos prema Sjedinjenim Državama, uključujući i komunikaciju sa Donaldom Trampom, pokazuje političku zrelost. Više je nego jasno da to nije politika podaništva (kako bi neki skorojevići da je predstave), već pragmatizma i svijesti da se u današnjem svijetu mora razgovarati sa svima, ali ne odustajati od sebe.
Srbiji su potrebni prijatelji, ali još više – poštovanje. A poštovanje se ne dobija slabošću, već snagom i dosljednošću.
Sa takvom Srbijom kao maticom, ideja srpskog integralizma dobija realnu osnovu. Nema ovdje poziva na sukob, već na jedinstvo – kulturno, ekonomsko i, u konačnom, političko.
Povezivanje Srbije, Republike Srpske i srpskog naroda u Crnoj Gori je pitanje budućnosti. A ta budućnost će zavisiti od toga da li ćemo znati da prepoznamo trenutke kada se veliki odnosi mijenjaju.
Upravo tu se uklapa i raniji afirmativan odnos Andrije Mandića prema Trampu. Kao lider najveće srpske stranke u Crnoj Gori, on je prepoznao ono što mnogi nisu – da politika nije pitanje simpatija, već procjene.
A procjena je jasna. U vremenu globalnih promjena, Srbi moraju biti mudri, strpljivi i jedinstveni, oslonjeni na svoju maticu – Srbiju, i otvoreni prema svim partnerima koji su spremni da ih čuju.
Jer samo tako možemo prestati da budemo tema tuđih politika – i postati tvorci sopstvene sudbine.
