PIŠE: Emilo Labudović
U nesrećnoj Gazi već peti dan gruvaju bombe i rakete izraelske avijacije i Palestinci, opkoljeni sa svih strana, bez vode, struje, hljeba, ljekova… sklanjaju glave koliko mogu i gdje mogu, da bi ih sačuali i preživjeli.
U Crnoj Gori je odjeknula samo jedna „bomba” i već je pola države strklo u podrume, skloništa, a neki su, koliko se sjećam, najavili i odlazak u šumu. Bomba je, doduše, samo medijska, ali nema te u arsenalu svjetskog naoružanja koja može da derne glasnije i digne narod na noge lagane, pa kud koji mili moji. Sjetite se samo Orsona Velsa i onog čuda koje je izazvao radio dramom i viješću da su stigli vanzemaljci.
Zato neka nikog ne čudi što se pola crne Crne Gore povuklo na rezervne položaje i otuda sipa iz sveg naoružanja. Naravno, najglasniji u tom kokodanju je plaćeni i potplaćeni živinarnik NVO sektora, toliko zabrinut za budućnost „najcrnje” da joj predviđaju definitivni nestanak kao Sodomi, a sve pod vatrenom i sumpornom kišom iz Moskve i Beograda. Bauk strave i užasa nadvio se nad njenim evroatlanskim tabananjem jer stiže vanzemaljac iz ko zna koje svemirske dimenzije – Andrija Mandić glavom i, za sada, bez brade, odnekud iz Gornje Morače.
Možete li samo zamisliti paniku izazvanu ovom, još uvijek nezvjesnom mogućnošću (Mickeju se božje zore ne zna) da Srbin iz Crne Gore sjedne u fotelju predsjednika Skupštine te iste i ništa manje njegove, države. Nečuveno! Skandalu ravno. Izem ti državu u kojoj predstavnika najmanje trećine njenih žitelja može zapasti ako ne fotelja a ono makar neki škanj vlasti.
Lelekači nad Crnom nam, da crnja biti ne može, Gorom u vas glas kokodaču kako će Andrija da razbuca NATO, kako će da Brisel i Evropu, koja samo što nije, šutne do iza Kamčatke, i da nam ne gine još sto godina balkanske samoće. I čudom se čude otkud Mickeju toliko hrabrosti da odbaci onog dokazanog patriotu Ibrahimovića a prigrli još dokazanijeg neprijatelja (pet godina Katinog i Suzinog kazamata) iz Gornje Morače. Zato iz petnih žila pozivaju „redare” iz Brisela i Vašingtona da zavedu red u razularenom razredu.
Andrija Mandić, možeš misliti!? Svašta.
I ne sumnjam da će iz nekih trećerazrednih krugova sa tih adresa zagraktati, ali takođe ne sumnjam da je Mickej to već provjerio tamo gdje je bilo važno. A zatečeni tim nenadanim povratkom ZBCG u priču o budućoj vladi, kao lisica kiselom grožđu, dušebrižnici trijumfalno spočitavaju Andriji kako će morati da povije glavu i poljubi papuču NATO – padišahu, i glasa za sankcije Rusiji. Malo morgen, sjećam se jednog istorijskog odgovora sa ovog prostora.
Uostalom, NATO ne vole i protiv njega su, i to u ne malom broju, u mnogim zemljama koje su ga i osnovale. A spoljna politika EU nailazi na sve više otpora i u njoj samoj. Novi češki premijer je nedvosmisleno poručio da mu je Ukrajine već preko glave i da će da pažnju usmjeri na svoj narod i državu, a da mu je do stava Brisela koliko do lanjskog snijega. Ali, ovakav stav uopšte ne ekskomunicira Češku iz EU, pa što bi onda Andrijino i Milanovo „ne” skrenulo Crnu Goru sa njenog kursa. Tim prije što u njoj i njenoj spoljnoj politici još od Mila i Ranka naovamo nema ni kursa ni mrvice državničkog digniteta i samopoštovanja.
Počelo je Miholjsko ljeto, predivno je i opčinjava raskošju boja i doživljajem topline. Ali, onaj Micev i ona Novosel već predviđaju neke ciklonske rupe i barične grebene tamo negdje oko Grenlanda a to očas može ovamo. A još kad i ako dojezdi Andrija kao predsjednik Skupštine… Crna Gora je nagrabusila toliko da je ni sva NVO sektor sa CGO na čelu, Vijesti i onaj ser(onja) Žile od Pljevalja ne mogu spasiti. Užas jedan, kažem vam!!!