Škole Crmnice kao svjedočanstvo identiteta: Sveti Sava u Gluhom Dolu
U Crmnici se nekada nije raspravljalo o tome ko smo i kome pripadamo. To se znalo. Pjesma je to govorila, predanje je to pamtilo, a institucije su samo pratile volju naroda. „Oj Crmnice, srpska perjanice, oj Crmnice dušmanska grobnice“ nije stih nastao iz političkog programa, već iz istorijskog iskustva i narodne svijesti.
Dokumenta iz međuratnog perioda to potvrđuju bez ostatka. Imenovanje škola u Crmnici nije bilo rezultat bilo čije prisile, već odraz jasnog kulturnog i duhovnog samorazumijevanja lokalnih zajednica. Narod je sam birao svoje uzore i svoje svetionike.
Tako je, na izričit zahtjev mještana, krajem 1931. godine škola u Dupilu dobila ime Osnovna škola „Stevan Vojislav“. Izbor nije bio slučajan. Stevan (često se koristi i Stefan) Vojislav, srpski knez Duklje i Travunije koji je zbacio vizantijsku vlast, prevashodno bitkama kod Bara, nije bio samo istorijska ličnost, već simbol državotvornosti, otpora i kontinuiteta na prostoru današnje Crne Gore. Taj naziv govori o odnosu prema sopstvenoj prošlosti, ali i o samopouzdanju jednog kraja koji nije bježao od svog srpskog identiteta.
Još jasniju poruku šalje slučaj Gluhog Dola. Tamo nije odlučivao neki daleki centar moći, već školski odbor sastavljen od ljudi iz tog mjesta: Đura Gvozdenovića, Iva Marovića, Iva Bujića, Ića Ostojića i učitelja Dragiše Dragovića. Oni su pokrenuli inicijativu da škola ponese ime Svetog Save.
Za te ljude Sveti Sava nije bio apstraktan pojam, niti ideološki znak. On je bio temelj pismenosti, morala i duhovnog poretka. Bio je ime koje se izgovaralo sa poštovanjem, bez zadrške i bez straha. Država je tu volju prihvatila, pa je početkom 1933. godine škola u Gluhom Dolu i zvanično nazvana Osnovna škola „Sveti Sava“.
O ovim činjenicama, sa jasnim arhivskim uporištem, svjedoči i knjiga Sava Lekića „Škole u Crmnici 1832–1945“, koja nedvosmisleno pokazuje da je školstvo u Crmnici bilo organski povezano sa pravoslavljem i svetosavskom tradicijom, kao prirodnim duhovnim okvirom naroda, a ne kao plod bilo kakve državne ili političke nametljivosti.
Upravo zato je kasniji nestanak imena Svetog Save iz naziva škole u Gluhom Dolu istorijski lako objašnjiv. Komunistički period, kao što je opštepoznato, sproveo je sistematski ideološki obračun sa pravoslavljem i srpskim identitetom, uklanjajući iz javnog i prosvjetnog prostora sve što je podsjećalo na duhovne i nacionalne korijene. Taj proces nije bio izraz volje naroda, već rezultat nove ideologije koja je nastojala da prekine kontinuitet i nametne zaborav kao normu.
Zato je važno pamtiti imena i odluke iz vremena prije tog prekida. Ne kao nostalgiju, već kao istorijsku činjenicu. Jer istorija ne govori jezikom naknadnih konstrukcija, već jezikom života. A u Crmnici je taj jezik dugo bio jasan – srpski i svetosavski, bez dileme, bez podjela i bez potrebe za opravdanjem.
