Zašto toga nema kod nas? — zapis Nevena Milakovića iz Han Pijeska

Naš priznati pjesnik i jedan od najistaknutijih savremenih srpskih stvaralaca Neven Milaković, učestvovao je na književnoj manifestaciji „Čučkovi književni susreti“, koja se tradicionalno održava u Han Pijesku u čast pjesnika Branka Čučka. Emotivan osvrt našeg Baranina na to putovanje, objavljen prvobitno na društvenim mrežama, predstavlja više od lične bilješke. Riječ je o snažnoj poruci, tihoj opomeni i duboko ljudskom svjedočanstvu o odnosu prema književnoj baštini i stvaraocima.

Neven Milaković:

Ovih sam dana učestvovao na književnoj manifestaciji „Čučkovi književni susreti“, koja se već sedamnaest godina održava u Han Pijesku u čast književnika Branka Čučka. Utisci i emocije su toliko snažni da ih naprosto moram podijeliti sa vama.

Sama biblioteka, kolektiv, njihova gostoljubivost, posvećenost, stručnost... liječe. Slične ustanove iz neuporedivo većih gradova pozavidjele bi na fondu knjiga, eksponatima, prostoru koji je uređen s mnogo ljubavi, ukusa, ali i znanja — što se vidi na svakom koraku. Podrazumijeva se, direktorka Ozrenka Đurić Radulović se savršeno uklapa u ovaj opis. Sve je perfektno organizovala: doček gostiju, boravak u predivnom hotelu sa još ljepšim restoranom, druženja u istom, odlazak na Čučkov grob, promocije tokom dana, i na posletku — centralni događaj u Domu kulture.

E sad vam moram nešto priznati, moram to izbaciti iz sebe: uz oduševljenje, zahvalnost, poštovanje... javlja se emocija koja je tako nedostojna ovog mjesta — zavist. Jeste, dobro ste pročitali. Zavist.

Zašto ovoga nema kod nas!? Koliko se mojih prijatelja, velikih pjesnika i književnika, preselilo na bolje mjesto. Ranko Jovović, Momir Vojvodić, Veselin Rakčević, Garo Jovanović, Mišo Tripković, Ranko Radović, Svetozar Piletić... gotovo da ih niko ne pominje. Kako onda očekivati da se ustanovi književna nagrada koja bi nosila njihovo ime, kao što je to slučaj sa „Čučkovom knjigom“? Da neka biblioteka ponese njihovo časno ime? Da se neko pozabavi njihovim djelom i ostavštinom?

Upitah Ozrenku za Bora Kapetanovića, a ona reče da ne praktikuju dva puta pozivati iste pjesnike. Čudno, pomislih — pa kod mene na svim manifestacijama učestvuju isključivo isti „velikani“. I sve književne nagrade su rezervisane za njih. A onda se sjetih:

— Ali ja sam učestvovao prošle godine, Ozrenka.
— Napravili smo izuzetak, jer ste ostavili poseban utisak na publiku.

Kakva pohvala! Zanijemio sam. Ni zahvaliti se nisam umio. Valjda nisam navikao na takav odnos. Evo, činim to naknadno.

Hvala, Ozrenka. Hvala, dobri ljudi. Hvala, predivna varošice. Nisam vam posvetio ni stih, ni pasus, a kamoli stotine pjesama, romane, svoje srce... Njih sam posvetio rodnom gradu (Podgorici, prim. red.), voljenom gradu. Vi mi uzvratiste umjesto njega.

Čudni su putevi Gospodnji.

I neka bude jasno, makar jednom: nisam ovo napisao da bih nekoga prekorio, nego iz ljubavi. Tako bih želio da se povedemo primjerima o kojima sam gore pisao. Da postanemo bolji — zbog sebe i zbog svojih mrtvih drugova.

 Blago Branku Čučku!