Kongres opozicione Demokratske partije socijalista nije donio najavljivane i očekivane promjene. Premda je formalni predsjednik ove stranke Danijel Živković u praskozorje održavanja istog poručio kako DPS ne zanima prošlost, epilog Kongresa nikako nije reformski, čak ni u najavi.
Kozmetičke promjene su neupitne, jednako kao i u samom poslaničkom klubu DPS-a, koji je (fizički i vizuelno) potpuno podmlađen u odnosu na raniji, veteranski. Srbofobija nekada ljutih Srba i srpskih potomaka, međutim, sudeći po onome što se čulo na Kongresu, ostaje glavna ideološka odrednica partije čiji višedecenijski lider je s ponosom nekada izgovarao da mu je ime srpsko a prezime crnogorsko, a ideju zajedničke države Srbije i Crne Gore (do jedne ure) promovisao srčanije i fanatičnije nego iko prije i poslije njega.
Milo Đukanović je, dakle, izabran za počasnog predsjednika DPS-a. Suštinski, kako preovladava uvjerenje javnosti, on nastavlja da i dalje neformalno i superiorno upravlja partijom. Možda i s pravom, jer kada je on osnivao partiju mnogi koji danas uobraženo simuliraju lidere jedva da su nosili i portiklice.
Kada je riječ o kadrovima te partije iz Bara, u Glavnom odboru, kako je odlučeno na Kongresu, biće 16 odanih Đukanovićevih sljedbenika. To su, uz aktuelnog predsjednika OO DPS-a Mladena Đuričića, još i: Asim Andrić, Bekim Bibović, Aleksandra Brežanin, Almir Cecunjanin, Jovana Ćetković, Vesna Drašković, Valentina Đurović, Božidar Janković, Miloš Lalević, Petar Mitrović, Seno Novalić, Nikola Papić, Emir Peričić, Dušan Raičević i Tanja Spičanović.